Sindromi prenaprezanja su bolna stanja koja nastaju zbrajanjem mikrotrauma nastalih na tetivi, ili njenom hvatištu za kost. Razlikujemo tri stadija-akutni, subakutni i kronični. Lije-čenje svakog od tih stadija je kompleksno i u praksi se razlikuje od slučaja do slučaja. Naravno, postoje opće smjernice. U tijeku akutne upale, cilj je smiriti upalni proces, ili dozvoliti tijelu da to učini samo. U tom smislu hladna terapija i mirovanje su najpoželjnije metode. Hladnu terapiju je najbolje učiniti led-enim oblozima, hladnim oblozima ili u novije vrijeme kriopresoterapijom (kombinacijom protoka hladne vode i konstantnog pritiska). Mirovanje ozlijeđenog segmenta može se provesti u nekoliko oblika. Klasično mirovanje podrazumjeva upravo to- nastojanje da se ozlijeđeni dio pokreće što je manje moguće. No, kratkotrajna imobilizacije u prvih 2-3 dana od akutnog nastupa ozljede nije loša. Iako je sama imobilizacija gipsanom longetom gotovo protjerana iz sportske medicine, u prvim satima ili danima od nastanka ozljede ona može učiniti mnogo toga dobroga. Umjesto nje, djelomičnu imobilizaciju možemo učiniti i primjenom ortoze ili bandaže. Ove tehnike dozvoljavaju ogra-ničenje onih kretnji zgloba koje bi mogle po-goršati stanje, te u isto vrijeme dozvoljavaju druge kretnje koje su ne samo bezopasne, već poželjne u ovoj fazi liječenja. Od lijekova, primjenjuju se analgetici i nesteroidni antireumatici, ako za to postoji potreba. Unutar nekoliko dana akutna upala polako prelazi u subakutnu. Ona u slučaju sindroma prenaprezanja može doći i bez klasične akutne faze. Upravo unutar tog stanja valja sprovesti adekvatno i pravovremeno liječenje, a kako bi se potpuno sanirao upalni proces, dovršili procesi cijeljenja, te saniralo stanje u okolini ozljede, a s time spriječilo njeno ponovno pojavljivanje ili prelazak u kronicitet. No, kako to postići, kompleksno je pitanje. Unutar fizioterapije usporedo idu dva postupka. Prvi je svakako široka aparatna i manuelna fizioterapija, koja treba pospješiti i ubrzati cijeljenje, a sastoji se od elektroterapije, ultrazvučne terapije, pulsne magnetoterapije, lasera, te specifičnih masažnih tehnika, ali može uključivati hidroterapiju i termoterapiju, sve u zavisnosti o konkretnom sindromu prenaprezanja. Drugi dio liječenja je funkci-onalna terapija, odnosno vježbanje.