Sada kada je i druga najveća stranka u Hrvatskoj promijenila vodstvo, možemo se slobodno prepustiti beznađu. Lik koji u Zagrebu nije ništa uspio napraviti, sada to isto želi u Hrvatskoj.

Oni što je bilo posebno zanimljivo u izborima za predsjednika stranke je znakovita izlaznost članova. Gotovo 50% posto njih uopće nije izašlo na izbore. Praznik demokracije. Znači, ljudi koji dobrovoljno plaćaju članarinu i dijele isti svjetonazor odlučili su potpuno ignorirati izbor za šefa. A broj tih koji su ignorirali je poprilično velik, oko 18.000 ljudi.

Vjerojatno su to članovi samo na papiru, ali opet. Stranke bi na svojim izborima trebali pružati primjer ostalim državljanima kako se glasa. Ovdje pola ljudi ne izlazi jer im je bilo bolje ostati doma igrati domino.

– Ajmo glasati za šefa stranke.

– Ajmo ne.

– Ali taj će čovjek možda biti premijer čitave države!

– Pa što ja imam s tim?

– Ti možeš odrediti koja će to biti osoba.

– Ma mene to ustvari ne zanima.

– Pa zašto si onda u stranci?

Doista, zašto su ti ljudi uopće u stranci. Za građane koji žive u državi i ne glasaju, to mi je potpuno jasno. Ne žele sudjelovati u farsi. Ili im je svejedno. Ili uopće ne priznaju ovaj sustav. Ili bojkotiraju i time šalju poruku. Ali ljudi koji su članovi stranke?

Njih nitko nije silio da budu članovi. Oni su to svjesno odabrali...

– Ja sam odabrao da dobijem posao u općini!

– Pa, jesi li dobio taj posao?

– Jesam, dobio sam ga.

– I zašto sad ne glasaš?

– A zašto bi, kakve to ima koristi za mene?

– Predsjednik određuje smjer u kome ide stranka. I država.

– I? Kakve to ima veze s mojim poslom u općini?

Sljedeći put kada budete izlazili na izbore, sjetite se da vašeg kandidata vjerojatno nisu podržali ni članovi njegove vlastite stranke koji su radije ostali doma i kuhali hrenovke, nego se potrudili poraditi na boljitku. A glasanje je svetinja.