Bolovi u ramenom zglobu ili njegovoj bližoj okolici vrlo su česti. Kada se oni pojave, a naročito kada to učine naglo i burno, običavamo učiniti temeljnu dijagnostiku, koja počinje sa RTG snimanjem. Ukoliko se na tim snimkama vidi kalcifikat u tetivnim pripojima ramena, tada se obično on i okrivi za sve bolove. No je li on uistinu uvijek krivac? Kalcificifikat u ramenu je dijagnoza koja se postavlja nekom od dijagnostičkih pretraga poput RTG-a, ultrazvuka, MR-a ili CT-a, te je više prikaz nečega što postoji, nego uzroka problema. Tako on može biti tek usputna činjenica koja ne uzrokuje nikakve simptome, ili pak može biti direktan uzrok bolova i ograničenja kretnji u zglobu. Brojke govore da kalcifikat u tetivnim pripojima ramena postoji u cca 20% bezbolnih ramena i u oko 7% bolnih. Sve to ukazuje na činjenicu da sam kalcifikat ne mora biti uzrok bolova u mnogim slučajevima. U žena ga nalazimo nešto češće no u muškaraca, a najčešće pogađa upravo kućanice. Uobičajena veličina kalcifikata je između jedan i dva centimetra u promjeru, a valja i napomenuti da uzrok njegova stvaranja do danas nije poznat. Dakle, samo postojanje kalcifikata nije uvijek i nužno problem. No kada on to postane, moguća su tri njegova pojavna oblika. Prvi je kronična i relativno slaba bolnost, vrlo slična tzv. sindromu rotatorne manšete, koja se pojavljuje pri pokretanju ruke, u mirovanju ili nakon spavanja, naročito sa rukom ispod glave. Drugi je ograničenje kretnji ramena koje može izazvati sam kalcifikat, blokirajući pokret podizanja gornjeg ekstremiteta iznad glave. I treći, najneugodniji oblik je akutna i izrazito jaka bol, kao odgovor na upalnu fazu u samoj tetivi i okolini kalcifikata. Sama bol može se proširiti u nadlakticu ili prema vratu, obično se pogoršava podizanjem ruke od tijela, a može biti praćena slabošću mišića ramena, zvukovima pri pokretanju ili ukočenošću samog zgloba. Valja napomenuti i da nije pronađena direktna veza između veličine kalcifikata i jačine simptoma. Dakle, osim samog dokaza da kalcifikat postoji, potrebno je i utvrditi da li on doista uzrokuje postojeće bolove u ramenu. To je uloga specijaliste ortopeda, te tek nakon njegove potvrde dijagnoze valja prionuti liječenju, koje uopćeno govoreći može biti konzervativno i operativno. Unutar konzervativnog liječenja razlikujemo akutnu fazu izrazitih bolova u kojem osim ledenih obloga i mirovanja preporučamo i analgetike. Kortizonske injekcije direkno u okolinu kalcifikata mogu biti primjenjene sa ciljem što bržeg smanjivanja upalnog procesa, a time i bolova. Kasnije, u subakutnoj ili kroničnoj fazi koristi se cijela baterija fizioterapijkih postupaka, od elektroterapije, ultrazvuka, lasera, magneta, te vježbi, a sve sa ciljem daljnjeg smanjenja bolova i povratka pune pokretljivosti ramena. U novije vrijeme sve se više upotrebljava i terapija udarnim valom (ESWT), koja pokazuje svoje prednosti u smislu direktnog utjecaj na sam kalcifikat i njegovu resorpciju (nestajanje). Operativna terapija ima za cilj direktno ulanjanje kalcifikata i to u onih slučajeva u kojima konzervativno liječenje nije polučilo zadovoljavajuće rezultate. Ona može biti izvedena klasičnim rezom ili u novije vrijeme sve češće artroskopskom metodom. Statistika uspješnosti tih zahvata varira od studije do studije, ali se generalno smatra da je postotak pacijenata bez bolova nekoliko mjeseci nakon operacije iznad 70%. Možda je značajno napomenuti da se kalcifikat ponovno pojavljuje i poslije operacija njegova uklanjanja u 16-18% slučajeva. Sve u svemu, većina bolnih stanja ramena uzrokovanih kalcifikatima potpuno se sanira kroz terapiju ili spontano unutar nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci od prve njihove pojave. Čak se i većina kalcifikata spontano resorbira unutar dužeg vremenskog perioda. Stoga u liječenju simptomatologije uzrokovane kalcificirajućim tendinitisom valja prije svega imati neizmjerno mnogo strpljenja.