Davne 1493. godine, 9. rujna, na Krbavskom polju ispod grada Udbine, sukobile su se hrvatska vojska i turske snage koje su se upravo vraćale iz pljačke. Prije bitke Hrvati su raspravljali o taktici. Bilo ih je više nego neprijatelja, ali nisu bili toliko uvježbani. Stoga su neki predlagali da se Turke napadne na planinama gdje ne može doći do izražaja njihova iskusna konjica. Ali ondašnji vođe odlučili su da prokušanu srednjovjekovnu logiku - sukob na otvorenom polju. Kao muški. Rezultat odluke; totalni pokolj. 500-tinjak godina kasnije, 9. rujna 2005, palim televiziju i gledam tisuće ljudi kako u mimohodu prolazi Krbavskim poljem, podno drevnog grada Udbine. Službeno: prijenos postavljanja kamena temeljca za budući memorijalni centar i buduću građevinu zvanu Crkva hrvatskih mučenika. Gomilu ljudi koji su ovdje došli autobusima predvodi 12 biskupa i 40 svećenika. Oko njih trčkara mnoštvo ministranata i sjemeništaraca, pretendenata na te laskave titule. Svi obučeni u svoju najljepšu odjeću, tako da sve skupa liči na karnevalsku povorku. Ali dobro, tako to mora biti. Ljudi više cijene lijepo obučene. Šarenilo se okupilo oko jednog kamena. Ubrzo će ga pretvoriti u kamen-temeljac. Stvaraju povijest. Kamen ima veliko simbolično značenje. On je izvađen iz temelja stare crkve toga područja. Blagoslovio ga je sam Papa. Oko tog posebnog temeljca skupila se naša grupa (kostimirani blizu - narod daleko) i pričaju o bitki. O hrvatskim mučenicima. Prije 500 godina tu je izginulo 10.000 ljudi, od toga većina neukih seljaka nevičnih borbi. Kao i uvijek- poginuli su braneći vjeru i domovinu. Kronike govore da su bili srčani i ponosni, hrabri i snažni, da su bili spremni za borbu. A izginuli su zbog lošeg vodstva. Sada na njihovom neoznačenom grobu stoji novo vodstvo neovisne Hrvatske države i drži govore. Smišljaju i izlažu taktiku. Djeluju pametno i samouvjereno. Penju se na binu iza crkvenih velikodostojnika i dreče političke govore. A narod, ti isti poginuli, slušaju i pjevaju. Nakon mise, postavlja se kamen. Crkveni velikodostojnici uzimaju lopate u ruke i simbolično započinju gradnju. Pokrivaju ga sa nekoliko lopata pijeska. I smiju se dok to rade. Nakon što su gradnju otpečatili, odlaze u pjesmi. Njihovo posao je obavljen. Na poprištu velike bitke ostaje kamen. Ostaje pijesak. I ostaju nacrtani obrisi nove crkve. Još je samo netko treba i izgraditi. Ti koji će obaviti prljavi dio posla neće biti na televiziji. I neće držati govore. Zamišljam dolazak radnika... - Alo, Mate, pa koja budala je tu stavila taj kamen? - Ne znam ja, valjda ovi s mise... - Pa kako ću ja sad ovdje graditi? - Pa pomakni ga tamo i onda... - Ma ne mogu ja pomaknuti. Sigurno su ga posvetili. - Neće ti ništa biti. - Ja neću micati još da me grom pogodi. - Ajde, zajedno ćemo. Ne može grom obojicu. Miču dva šljakera posvećeni kamen, razgrću s njega pijesak i ubacuju ga lopatama u miješalicu. Dodaju cement, vapno, vodu. Sve bruči, buči i cvili. Kopaju prave temelje.. Pauza na poslu. Sjede na posvećenom temeljcu. Ispijaju pivu. Ožujsku. - A što ćemo s ovim kamenom? - Ne treba nam. Baci ga dolje u provaliju. - Ma jesi ti normalan. Kardinal ga je posvetio!! - Je li kardinal građevinar? Jel' na miješalici radio? - Pa ne možeš tako. Biskupi su tu pjevali! - Hoće biskupi kopat' temelje? - Narodu to puno znači...to je starina. - Narodu je svejedno. Stavit ćemo mi drugi kamen...Još stariji. Ajd' uzdravlje! Kako rekli, tako i uradili. Uz veliku tresku, kamen je odletio u povijest.