Neću pogriješiti ako kažem da je fizioterapija u našim krajevima dugo bila ružno pače, potrebna, ali od medicinske zajednice ne odveć voljena. U percepciji laika ona je negdje između medicine i narodnog vidarstva, a njeni najeksponiraniji dijelovi su masaža i pomoć u oporavku poslije težih operativnih zahvata ili oboljenja. Za razliku od toga, danas se u Svijetu sve manje priča o fizikalnoj terapiji i rehabilitaciji. Sve je više u upotrebi sintagma "Rehabilitacijske znanosti". Sustav školovanja fizioterapeuta u Hrvatskoj je duboko proturiječan. On obuhvaća srednjoškolsku diplomu, te trogodišnji studij. Fizioterapeutom se postaje kada se završi bilo koji od ta dva programa, ili oba, iako nije svejedno imate li samo srednjoškolsko obrazovanje ili fakultetsko. To stanje izaziva zabunu u pacijenata, jer ako se fizioterapeutom nazivaju svi, bez obzira na nivo edukacije, postavlja se pitanje čemu studij i gdje je razlika? Naravno, postoje razlike u pravima. Tako, na primjer, bez završenog fakulteta, fizioterapeut ne može otvoriti privatnu ordinaciju, ali bez problema može registrirati obrt i tako legalno raditi kao i onaj sa fakultetskom diplomom. Kako se vidi, nužno je napraviti razliku između imena i titule koja se stječe srednjoškolskom naobrazbom u odnosu na onu s fakultetskom. A, kako se to radi van Hrvatske, pitate se? Vrlo različito, što zavisi od zemlje do zemlje. U većini zapadnih zemalja ne postoje srednje škole za ovu struku, već isključivo fakulteti i to uglavnom sa trogodišnjim programima u kojima, osim nužnih teorijskih osnova, preovladava praktičan dio studija. No, proces koji je započeo u sjevernoj Americi (Kanada i SAD), vjerojatno će se u dogledno vrijeme proširiti i na Evropu. Naime, od slijedeće godine oni će upisivati studente po novom, sada četverogodišnjem programu, koji će nakon diplome, nositi mogućnost i poslijediplomskog studija, pa tako i stjecanja akademskih titula magistra i doktora znanosti. Mnogi će se, vjerojatno, zapitati čemu toliko školovanje jednom fizioterapeutu? Isto se pitanje onda može postaviti i za stomatologe. Pa čemu toliki studiji za plombiranje i brušenje zubi? Razlog je jednostavan. Cijela se "rehabilitacijska znanost" razvija tolikom brzinom, da je i trogodišnji studij postao preuzak za apsolviranje samo osnovnog dijela znanja, pa je tako uvedena i četvrta godina. Vrlo je vjerojatno da će se u dogledno vrijeme sa fizioterapeutima dogoditi slično što i stomatolozima. Mi smo sada u nekom međuprostoru između svjetskih zbivanja i domaće realnosti. Tek je nedavno implementiran trogodišnji studij za fizioterapeute na riječkom Medicinskom fakultetu, a i to je učinjeno tek nakon što dvogodišnji studij definitivno nije zadovoljavao svjetske standarde. Uhodavanje tog trogodišnjeg programa, čini mi se, još nije dovršeno, a već se javlja potreba za njegovim dodatnim proširenjem. Kada ćemo to dočekati i hoćemo li biti među prvima ili među posljednjima u tom procesu, ostaje da se vidi. S obzirom na ozbiljnost i širinu posla koji je fizioterapeut u modernoj medicini dužan obavljati, krajnje je vrijeme da se i ovoj, u našim uvjetima prilično zanemarenoj struci, napokon priđe hladne glave i bez suvišnih emocija. Kako bi jedan naš eminentan i svjetski priznat ortoped rekao:"Operaciju mogu učiniti savršeno, ali ako moj fizioterapeut pogriješi samo u jednom dijelu oporavka, sav moj i njegov trud padaju u vodu!" Kako bi tih greški bilo što manje, glasam za četverogodišnji studij i to što prije. I ne samo to! Kasnija, poslijediplomska edukacija ne može se prepustiti snalažljivosti mojih kolega. I Medicinski fakultet treba sudjelovati u tom procesu, baš onako kako to čini i za liječnike i stomatologe, organizirajući trajnu i dosljednu poslijediplomsku edukaciju. To je potrebno tim više ako znamo da i do 10% znanja u medicini (a tako i u fizioterapiji) zastarijeva svake godine.