Logičan nastavak teme iz prošloga broja, kada je bila riječ o zagađenju koga proizvode ispušni plinovi iz automobila, je uređaj za pročišćavanje tih plinova, u cijelom svijetu poznat pod nazivom katalizator. Kad su istraživanja pokazala zabrinjavajući porast onečišćenja zraka i kad je sredinom osamdesetih naglo porasla ekološka svijest, te su na scenu stupili i Zeleni, stručnjaci iz cijelog svijeta dali su se na posao kako bi sačuvali malo čistoga zraka i za slijedeće generacije. Jer, kako je lijepo napisao indijanski poglavica, mi Svijet nismo dobili na poklon, nego samo na kratkotrajnu upotrebu, a onda ga prepuštamo drugima, ali ga moramo predati u stanju kakvom smo ga zatekli. Nagli porast industrije i broja automobila učinio je čovjeka slijepim, pa pored zadovoljenja svojih potreba, nije vidio ono loše što stoji iza toga. Kako su automobili pri vrhu top liste zagađivača, bilo je potrebno hitno nešto poduzeti. U tu svrhu konstruiran je pročistač ispušnih plinova, tj. katalizator. Ohrabrene uspjehom i dobrim rezultatima, vlade mnogih država odredile su relativno kratke rokove do kojih bi svi novi automobili trebali biti opremljeni tim uređajem, a oni stariji bili obvezni na naknadnu ugradnju. Ovi posljednji su bili financijski pomognuti od strane države do 1.500 DEM. No nije sve išlo tako brzo, pa su rokovi više puta pomicani. Tako da i danas po gradovima evropskih država voze "prljavi" automobili. Njih se na svaki način nastoji ukloniti iz prometa, bilo otkupom od strane proizvođača ili države, pa se tako u Italiji za auto čija je vrijednost sto tisuća lira prilikom kupnje novog može dobiti pet milijuna lira, ili imaju zabranu kretanja u centru u vrijeme najgušćeg prometa. Još nam je u sjećanju strah kad smo čuli da nećemo moći u Trst bez katalizatora, ali su ekologe nadglasali politika i trgovina, pa je to palo u vodu. No, sve je bliži trenutak, kad zaista nećemo moći voziti europskim cestama bez tog dragocjenog uređaja. Blizu je vrijeme kad i na našim pumpama neće biti drugog benzina osim "zelenog"-bezolovnog. Dakle, prvi problem je u olovu. Taj otrovni metal u obliku aditiva morao se dodavati gorivu, kako bi se iz motora izvuklo čim više snage. Iz ispušne cijevi izlazili su štetni plinovi kao posljedica sagorijevanja benzina i ulja iz motora i trovali okoliš. Ugradnjom katalizatora na novim vozilima, zagađenje se smanjilo i do dvadeset posto. Ogroman uspjeh. Jedino što je prve vlasnike takvih automobila zabrinjavao ponekad nesnošljiv smrad, mirisa gnjilih jaja, naročito prilikom vožnje unazad. No, današnji katalizatori su tehnološki puno napredniji pa se i taj problem uspješno riješio. Katalizator je dakle, dio ispušnog sistema. Gledajući ga izvana ne razlikuje se od ostalih ispušnih lonaca. Ali u unutrašnjosti ima pravu malu kemijsku tvornicu u kojoj se nalazi keramičko saće presvučeno nekim plemenitim materijalom. To saće na sebe veže štetne sastojke plinova. Danas se koriste dvostazni, trostazni, a već i četverostazni katalizatori. Što je broj veći, to je bolje pročišćavanje. Sastavni dio ekološkog sustava je i sonda lambda. To je dio nalik svjećici koji strši iz ispušne cijevi prije katalizatora, iz koje kablovi vode do centralnog računara. Sonda "njuši" plinove u pojedinim režimima motora i signalizira računaru koliku količinu zraka treba motor u slijedećem radnom ciklusu. Sve radnje se događaju u djeliću sekunde, a računar onda podešava ubrizgavanje goriva. Tehnički problem većine današnjih katalizatora nije mali. Oni su konstruirani tako da i kod najviših temperatura normalno funkcioniraju, zato uopće ne prorade dok se ne ugriju. To bi značilo da prvih desetak minuta uopće nema pročišćavanja, što više, tada motor zagađuje više, nego da nema katalizator. Kod skupljih varijanti, na njemu se nalazi dodatni grijač, pa on proradi za vrlo kratko vrijeme. Svima je znano da vozila s katalizatorom ne smiju koristiti super benzin, jer dolazi do trenutnog uništenja funkcije. Tada nema popravka, nego se katalizator mijenja. Pogreška se skupo plaća. Na tržištu već ima zamjenskih, neoriginalnih, koji su znatno jeftiniji od originala, ali je ponekad kvaliteta upitna. Bez obzira na grešku katalizator ima rok trajanja do oko sto tisuća kilometara, kada ga treba promijeniti, jer više ne čisti, nego prlja zrak. Tada može doći do raspada keramičkog saća koji spriječi prolaz ispušnim plinovima, pa motor ne radi ispravno. Neki to rješavaju tako da jednostavno sjekačem "otvore" oblogu, izbace komade keramike i ponovo zavare. Treba naglasiti da je to vrlo opasan posao jer je sada taj materijal kancerogen, tj. predstavlja u blažem smislu radioaktivni otpad. Dodatna ugradnja katalizatora na vozilo koje nije bilo tako opremljeno, u principu je na nekim vozilima moguća. No, zbog skupoće zahvata (i do tri tisuće maraka) nije opravdana. Ugraditi katalizator ne znači samo namontirati ga na ispušnu cijev nego puno više od toga. Česta su pitanja kako postupiti kad motor troši olovni, a hoće se koristiti bezolovni benzin. Ukoliko se potpuno prijeđe na bezolovni, treba točku paljenja pomaknuti u kasnije, kako bi se izbjeglo neugodno i štetno lupkanje u motoru, zbog slabije oktanske vrijednosti, ili u rezervoar uz "zeleni" dodatni benzinski aditiv za povećanje oktanskog broja. Duža vožnja takvih automobila na bezolovni, oštećuje ventile, jer su napravljeni od takve legure materijala da olovo iz benzina pospješuje njihovo podmazivanje. Poslije svega, ipak se nameće zaključak, da bi trebali početi razmišljati kako svoj stari auto polako spremiti u penziju.