Kada nemaju novaca, ljudi žele raditi. Žele zaraditi: živjeti bolje. Ukoliko posla nema u domovini, oni se odlučuju za rad u inozemstvu. Tamo su naši radnici uvijek bili dobrodošli. Pametni, obrazovani, marljivi, jeftini… Tako je i bilo. Prema neslužbenim podacima Večernjeg lista, o rezultatima popisa stanovništva obavljena od 1. do 15. travnja, zbog ekonomskih razloga iz Hrvatske se odselilo oko 130.000 mladih. No, nisu samo mladi u krizi zbog koje odlaze. Navodno su svi. A što s onima koji ovdje imaju muževe, žene ili djecu? Koji ne mogu tako jednostavno otići? Oni odlaze na privremene radove. Muški nam vani grade brodove. A žene? Prolistate li Burzu do stranice sa ponudom zaposlenja, vidjeti ćete da se uglavnom traže djevojke za rad u kafićima, djevojke za escort, djevojke rad u trgovinama… Ključna riječ: djevojke. Nitko ne traži zrelu gospođu koja bi bila konobarica u njegovom(njezinom) kafiću. Što mogu raditi te gospođe? U Novom listu od 5. svibnja izašao je članak: "Ekskluzivno: naše žene na privremenom radu u Italiji; Peremo guzice, ali plaćene smo bolje od mnogih doktora" Priča našim o ženama koje se u Italiji skrbe za starije ljude, tu i tamo operu koju guzicu i u džep dnevno strpaju oko 70 tisuća lira. Samo se javiš nekoj agenciji za posredništvo, oni ti nađu posao i dalje je povijest…Di' ćeš ljepše. No postoji i druga strana medalje. Prošli tjedan nazvala me jedna gospođa (željela je ostati anonimna) koja je, kako sam kasnije ustanovio, vrlo upućena u to. Kako je već obavljala takve poslove, željela je, putem Burze, otkriti neke pojedinosti koje bi dobro došle mnogim interesantima, i koje bi ih riješile brojnih neugodnosti i loših iskustava. Naime, mnogi zarađuju na naivnosti i neinformiranosti naših ljudi. Početi ću s, meni se čini, najvažnijom informacijom. Vjerojatno mnoge gospođe ne znaju ili nisu znale, da se radom u Italiji mogu steći uvjeti za mirovinu. Nakon 5 godina rada i s navršenih 57 godina života stječe se pravo na oko 500.000 lira mjesečno. To posrednici ne govore. Zato jer rad mora biti legalan. A da bi bio legalan treba imati: diplomu o završenoj medicinskoj školi, potvrdu iste na sudu, ovjeru na konzulatu, potvrdu o odslušanim satima, uvjerenje o položenom školskom ispitu te potvrdu o fondu sati državnog ispita. Sve prevedeno na talijanski. To se šalje u Rim u Ministarstvo zdravstva kako bi se dokumenti ovjerili. Zatim se u tal. konzulatu načini ugovor, i tada se stječe pravo na penziju. Ništa lakše zar ne? Upravo zbog ovolikih procedura postoje posredničke agencije. Idealne za manipulacije. Tko bi želio prolaziti sve procedure ako zna da postoji lakši put. Neke "agencije" ženama daju samo najosnovnije upute i iskrcaju ih pred domaćinstvom u kojem bi trebale raditi. Nakon što plate obaveznu proviziju (500-700 DEM) ostavljaju ih da rade i da se snalaze. Ukoliko im se u domaćinstvu ne sviđa, novac im se, naravno, ne vraća. Tako se gotovo prisiljene na rad. Ali nitko ih na nije tjerao da rade "na crno". Da bi se radilo u Italiji, treba poznavati jezik. Barem osnove. A one se uče na kratkim i sumnjivim tečajevima osposobljavanja. Koji se također plaćaju. "Osnove" u konkretnom slučaju znače popis najnužnijih riječi i rečenica potrebnih za rad i njegovanje osoba. Tu se mogu naći dijelovi tijela, pojmovi, simptomi bolesti, hrana (formađo, peše)... Uz riječ na hrvatskom, stoji i riječ na talijanskom. Samo izgovor, naravno. Tečajevi koštaju od 200 do 500 DEM. Čuvši to nasmijao sam se; a zatim opet uozbiljio. S takvim znanjem naše žene odlaze na rad. Ne znaju ništa osim nekoliko napamet naučenih fraza. Tko zna što sve doživljavaju vani. Na što ih sve tjeraju i nukaju, onako zbunjene i izgubljene. Ili je to samo moj ružni dojam. Možda zbilja samo dobro zarađuju, i tu i tamo operu koje dupence. Iz tragikomičnog popisa kratkih rečenica izdvojio sam: "Tko će mi dati novac?- Ki mi dara i soldi?", kao ključnu. Oko nje se, izgleda, sve vrti…