Kažu Amerikanci da nema biznisa do šobiznisa. Neću pogriješiti ako ustvrdim da u fizioterapiji nema terapije do kinezioterapije. Možda ću vam bolje približiti značenje ove metode primjerom. Recimo da uganete skočni zglob i obratite se fizioterapeutu za pomoć. On će u tom slučaju učiniti dvije stvari. Prvo će svim raspoloživim sredstvima (led, limfna drenaža, masaža, elektroterapija, ultrazvuk itd...) nastojati što je brže moguće ukloniti bolove i otok. U toj je fazi fizioterapeut u stvari vatrogasac, a mjere koje tada upotrebljavamo volim zvati vatrogasnim. Kada se bol smiri, a oteklina nestane, slijedi funkcionalno liječenje, odnosno pomoć pacijentu da povrati punu funkciju ozljeđenog segmenta ili u nekim slučajevima i cijelog tijela. To se čini isključivo specifičnim vježbama, što i nazivamo fukcionalnim liječenjem, odnosno kinezioterapijom. I dok će takav zadatak kod uganuća biti relativno jednostavan, kod cijelog niza drugih ozljeda ili oboljenja stvari su mnogo kompliciranije. Iako se tijekom posljednjeg desetljeća promijenio način na koji prosječan čovjek vidi fizioterapeuta, još je mnogo toga ostalo za učiniti. I danas mnogi moji pacijenti očekuju neku čudotvornu i brzu terapiju kojom ću im otkloniti bolove ili smetnje koje traju godinama. I dalje je mnogo pitanja i otpora kada spomenem vježbanje, odnosno kinezioterapiju, a vrlo malo negodovanja kod svih ostalih terapijskih metoda. S vremenom i to će se promijeniti, upravo onako kako se mijenjalo u zemljama koje nas okružuju, a u kojima se fizioterapija razvijala nešto drugačije no kod nas. Da bi slika o kinezioterapiji bila potpuna valja reći da gotovo svako oboljenje, ozljeda ili postoperativni tijek ima svoje specifične kinezioterapijske metode. Tako danas postoje specijalizirani kinezioterapeuti za određene grupe oboljenja (ortopedija, kardiovaskularne bolesti, neurologija, sportske ozljede....) No, koliko moćno može biti liječenje specifičnim vježbanjem možda najbolje pokazuje slijedeći primjer. Prije dva mjeseca za pomoć mi se obratila žena koja je prije nekoliko godina operirala vratnu kralježnicu. Deformacije hrskavičnih diskusa bile su tolike da nije bilo druge već ukloniti ih potpuno, te spojiti dva kralješka, pa na taj način stabilizirati nestabilan segment. Nakon višemjesečnog postoperativnog oporavka tek su se malo smanjile tegobe. Bolovi u vratu i ramenima povremeno su i dalje bili nepodnošljivi, kao i glavobolje. Trnjenje i smanjena snaga ruku onemogućavali su i neke jednostave radnje. Po njenim vlastitim riječima, trebalo joj je oko dva do tri sata nakon ustajanja iz kreveta da dovoljno razgiba vrat, e ne bi li mogla obaviti svakodnevne aktivnosti. Vjerojatno pogađate da su joj tablete protiv bolova bile gotovo poput Tic-tac bombona. Masaže, topli oblozi, kupke, masti i tko zna što već ne donjeli bi olakšanje na kratko, da bi vrlo brzo sve opet bilo po starom. Pri pregledu je bilo jasno da je mišićni sustav u iznimno lošem stanju i postojala je dobra šansa da njegovim saniranjem smanjimo bolove i uopće tegobe. No, taj je pothvat zahtjevao iznimno predano i redovito vježbanje, a nisam bio siguran da će pacijentica imati dovoljno volje za sve ono što će ju u tom slučaju iščekivati. Nakon upoznavanja sa svim detaljima, pristala je ući u program vježbanja. Premalo je ovdje prostora za opis cijelog postupka, no kinezioterapijki program uključivao je mnogo vježbi snage (s utezima), iznimno mnogo istezanja, zatim balansnih vježbi, te vježbi relaksacije i opuštanja, uz pasivna istezanja, odnosno trakciju. Neke od tih seansi nisu bile nimalo ugodne. Mjesec dana nakon početka programa, prestala je potreba za lijekovima protiv bolova, dok su danas zaostale tek sporadične smetnje koje joj ne ugrožavaju kvalitetu svakodnevice. Kada govorim o mogućnostima kinezioterapije, odnosno funkcionalnog liječenja (a često o tome govorim i pišem), onda mislim upravo na ovaj i njemu slične slučajeve kada se i nakon mnogo vremena stanje može popraviti do mjere u kojoj život prestaje biti svakodnevna patnja.