Zima sa svojim radostima mnogima ostane u sjećanju sve do ljeta, nekima u lijepom, a drugima u manje lijepom. Padovi na snijegu ili ledu uzmu svoj danak ozljeda, pri kojima osim klasičnih modrica i lomova kostiju, te oštećenja ligamentarnog aparata, često stradaju i zglobovi. U posljednje vrijeme sve se češće viđa upravo ozljeda akromioklavikularnog zgloba (AKZ) kao posljedicu pada. AKZ je mali zglob koji spaja ključnu kost i lopaticu, te se nalazi iznad zgloba ramena, a palpira se kao koštana izbočina odmah ispod kože. Kod pada na rame ili na bok i to još na tvrdu podlogu, ili pak u situaciji u kojoj se rukom ublažava pad, može doći do manjeg ili većeg uganuća, a u rijeđim slučajevima i do iščašenja AKZ-a. Iako malen, on učestvuje u svim kretnjama ruke, pa i mala upala ili bol može biti velika smetnja. No, kako je najčešće u igri manja ozljeda, koja ne umanjuje funkciju, već samo smeta, rijetko se kod ove ozljede traži stručna pomoć. Kao i kod svih upala i kod AKZ-a imamo akutnu i kroničnu. Ova prva nastaje odmah po ozljedi i karakterizirana je jakim bolom zgloba na dodir, te vidljivim otokom, uz nemogućnost podizanja ruke iznad glave. Tada je najbolje mirovati nekoliko dana uz redovitu primjenu ledenih obloga, ne bi li se upala smirila. Isto je tako dobro učiniti i RTG dijagnostiku kako bi se ustanovilo kojeg je obima sama ozljeda. U iznimnim slučajevima potpunog iščašenja, potreban je brzi operativni zahvat. Kronična upala nastaje ili kao logičan nastavak akutne i to onda kada period liječenja i mirovanja nije bio dovoljno dug, ili kao zbir manjih oštećenja zgloba posebice u sportaša ili nekih specifičnih profesija. Bol je tada višestruko manjeg intenziteta no u akutnom stanju, a otok, iako vidljiv, manje izražen. Smetnje su vezane prvenstvaneo uz nošenje tereta, podizanje ruke iznad glave, te duže ležanje na boku. Karakteristično za kroničnu upalu AKZ-a je i to što jednom započeta rijetko prestaje sama od sebe. Može trajati godinama, bilo sa ili bez povremenih spontanih remisija (izostanka simptoma). I upravo je višemjesečna, pa čak i višegodišnja bolnost ono što na kraju pacijenta potakne da potraži stručnu pomoć. Tada je, naravno, i liječenje dugotrajno, može trajati i više mjeseci, a uključuje različite metode fizioterapije, uz obavezno vježbanje sa ciljem jačanja okolnih mišića, kao i poboljšanja njihove fleksibilnosti. Naravno, moguće je pokšati sanirati upalu i bolnost sa "blokadom", odnosno injekcijom kortizona i analgetika direktno u zglob. U nekim slučajevima ovakav postupak donese trenutno olakšanje, no bolovi se u glavnom ponovo vrate nakon nekoliko dana ili tjedana. Ono što primjećujem u svojoj praksi, a ne spominje se u stručnoj literaturi, jest povezanost kronične upale AKZ-a sa kasnijim razvojem bolova u vratnoj kralježnici, kao i upala u samom zglobu ramena. Pretpostavljam da je riječ o procesu koji trajno pojačava napetost mišića u okolini ramena, poradi konstantne bolnosti. Tako pojačan tonus može izazvati promjenu načina rotacije u ramenom zglobu, a s tim i preopterećenje nekih tetivnih spletova, te na kraju njihovu upalu i bol. Povećan mišićni tonus s vremenom može ograničiti kretnje vrata, te tako stvoriti plodno tlo za razvoj bolnih stanja. Upravo te kasne posljedice dugotrajnih upala AKZ-a razlog su zbog kojeg ovu relativno malu ozljedu treba liječiti što je prije moguće.