Koja je cijena života?

Svakodnevno trovanje u malim količinama društveno je prihvatljivo, prehrambena industrija će opstati, a ljudi će uživati u dubokom uvjerenju da korisna raznovrsnost i užitak idu ruku pod ruku. Eventualne viškove otrova po organima riješavat će bolnice, kada za to dođe vrijeme

Svaka vlast nastoji ostaviti dojam kako čini apsolutno sve kako bi njeni stanovnici bili sretniji, bogatiji i zdraviji. Čuvaju nas od kriminalaca i prevaranata. Paze da hrana bude potpuno ispravna i da samo istinite informacije dođu do svakog stanovnika. Nahranjeni i utopljeni, bezbrižno se ljuljamo u zipki sve lagodnijeg života. Nažalost, nisu nam rekli da se zipka često kvari, a svijet izvan zipke daleko je od ružičastog.

Bojim se da je ponekad teško razabrati dobre namjere, upućene širokim masama. Recimo, uvijek mi je impresivno kada se rasprava o prehrani svede na konstataciju da TREBA JESTI SVE. Tako se postiže raznovrsnost i imat ćemo svega u izobilju. Bit ćemo sretni i zadovoljni. A znate li što konkretno znači ta „raznovrsnost“? Time se odobrava korištenje stotina otrovnih sastojaka u svakodnevnoj prehrani. (Ovi sastojci se koriste kako bi proizvod bolje izgledao, kako bi se popravio okus i spriječilo kvarenje.) Toksičnost navedenog obično nije upitna, ali će vam reći da dozvoljene količine neće stvoriti štetu. Drugim riječima, trenutnu smrt ćemo izbjeći, a kumulativno djelovanje ionako je teško dokazati. Svakodnevno trovanje u malim količinama društveno je prihvatljivo, prehrambena industrija će opstati, a ljudi će uživati u dubokom uvjerenju da korisna raznovrsnost i užitak idu ruku pod ruku. Eventualne viškove otrova po organima riješavat će bolnice, kada za to dođe vrijeme. Podsjećam, samo čovjek „obogaćuje“ svoju hranu, jer mu prirodna nije dovoljno dobra i raznovrsna. Naravno da životinje to ne čine, osim ako im dodatke i deklarativnu raznovrsnost ne nameće čovjek. Tko je ono rekao da su mačke i psi najbolesniji u cijelom životinjskom svijetu? Teorija zavjere ili priča o kroketima s prizvukom kraćeg života?

Nedavno je iskrsnula još jedna vijest, podjednako interesantna. Dakle, znamo da je pretilost problem, pogotovo kada započne još u djetinjstvu. (Masna jetra, dijabetes i dječji karcinom nisu više ništa neobično.) Po planinama često viđam i mlade i stare, koji se jedva kreću i prigodnu livadu doživljavaju kao spas za razgrtanje masne gozbe. Rijetko tko se plaši ako dodatak oko trbuha nije enorman (prije se uznemire za kilo manjka). Sada će biti još mirniji. Kažu da blaga pretilost nije štetna, ne donosi bolesti i ne skraćuje život. Eto, bit će puno zadovoljnih. Još malo Nutelle, pohane svinjetine i čipsa oko bokova. Još malo prijanjanja uz raznovrsni asortiman. Još malo više sjedenja pred ekranom i UŽIVANJA u životu… Gdje je granica? Tamo gdje ju sami postavite, osim ako vas ne uspava široki autoput u masne visine. Prijave za ovogodišnju sezonu Života na vagi su pri kraju. Interes je ogroman, a mjesta malo. Shvaćate li da je debljanje povezano s velikim užicima, a mršavljenje s čistom patnjom?

Dvije starice u istom bolničkom krevetu sasvim opravdano su definirane kao javna sramota i nešto potpuno neprihvatljivo. Ali, nije me začudilo. Iako nas je u Hrvatskoj sve manje, bolesnih je sve više, a izdaci za lijekove probijaju sve granice. Bolnice su pune. Sada se pitajte jesu li pune zbog „raznovrsne prehrane“ i državne brige. Jesu li pune zbog pravilnih savjeta? Ili je cijena života tresnula na samo dno…