Naletio sam na knjigu: "Koju igru igraš", kanadskog psihijatra Erica Berna. U njoj su opisane neke od najčešćih igara koje žive ljudi diljem čitavog globusa. Žive igru? Bern je ustanovio da se kod ljudi u njihovoj međusobnoj komunikaciji često ponavljaju gotovo identične situacije, od Novog Zelanda do Hrvatske… Te ukalupljene razgovore, scenarije, on naziva igrama... Primjerice, razgovor muškog društva o novom modelu automobila ili ženski razgovori o tome kako muškarci neprestano razgovaraju o automobilima, vrste su igara nazvane razonodama. Ljudi igraju igre da bi ispunili svoje vrijeme, što se simpatično smatra jednim od najvećih problema na ovoj planeti. Čovjeku u društvenoj skupini od dvije ili više osoba pružene su samo dvije mogućnosti za "trošenje" vremena. Može igrati neku od igara ili prakticirati bliskost. No, dugotrajna bliskost je rijetka stvar a i kada se nađe, uglavnom ostaje strogo privatna. Zbog toga se veći dio života igramo. U svakodnevnom životu ustvari, niti nema mnogo prigoda za bliskost među ljudima a i neki oblici bliskosti su (naročito ako su intenzivni) psihološki nepodnošljivi za većinu. Zato su igre i neophodne i poželjne a jedino pitanje koje treba postaviti u vezi s njima ostaje da li su baš one igre koje netko igra najbolja rješenja za njega. Upotreba riječi "igra" ne bi trebala zavesti na pogrešan trag. One nužno ne podrazumijevaju zabavu, čak ni zadovoljstvo…A sada dolazim na ono zbog čega ovo dijelim s vama, dragi Vi. Naime, neke igre u životima pojedinca igraju značajan, ako i ne i odlučujući utjecaj na njihovu sudbinu. U njima se pruža mogućnost ostvarenja životnih ambicija a uključuju i prilično naivne slučajne promatrače i suigrače. Takve igre, Bern je nazvao životne igre i između ostalih, među njima sam pronašao igre "Alkoholičar" i "Dužnik". Kako u svojem okruženju primjećujem sve više "igrača", odlučio sam opise tih igara podijeliti s vama, ako ništa drugo, a onda da baci novo svjetlo na problematiku koja se nadvila nad svijet. Možda se prepoznate u kojoj od uloga...(Nemojte ovo shvatiti kao uvredu) U igri "Alkoholičar" npr. piće može pružati izvjesno zadovoljstvo, ali po Bernu, srž uopće nije u njemu. Bilo kakva da je fiziološka potreba za pićem, napijanje je jednostavno jedan od poteza u igri. U "Alkoholičaru", kada se rasplamsa, sudjeluje pet igrača, mada obično počinje i završava sa dva. Središnja uloga je Alkoholičar, koji je prvi na potezu. Najvažnija sporedna uloga je Progonitelj koju obavezno igra pripadnik suprotnog spola, najčešće bračni partner. Zatim tu imamo i ulogu Spasioca, koju igra pripadnik istog spola kao i Alkoholičar a to je obično liječnik ili osoba zainteresirana za ozdravljanje. Četvrta uloga je uloga Gledača kroz prste, koji pomaže, ali se suzdržava od optuživanja ili pokušaja spašavanja. Najčešće je to majka, koja Alkoholičaru daje novac i često je na njegovoj strani protiv ostalih koji ga ne razumiju. Kao opravdanje za novac služi nekakav novi posao, iako su svi svjesni da će glavnina ipak otići na piće. Pomoćnu ulogu i igri ima Veza, direktni opskrbljivač koji razumije jezik pijanaca i koji je najvažniji čovjek u njihovom životu… "Dobitak" u igri za glavnog igrača, po Bernu, nije konzumacija alkohola, već je pravi vrhunac mamurluk, jutro poslije. Tada igrač uživa u samokažnjavanju i samosažaljevanju… Rješenje koje Bern nudi je potpuno izlaženje iz igre, a ne samo prebacivanje iz uloge u ulogu (u društvu liječenih alkoholičara samo se mijenja uloga iz Alkoholičara u Spasioca). To je ostvarivo, mada treba pronaći nešto što će glavnom glumcu biti podjednako zanimljivo kao nastavljanje igre. Pošto se poslovično boji bliskosti, možda će u zamjenu za jednu morati preći na neku drugu, što znači da se neće prestati igrati u svojim odnosima s ljudima… Sljedeći put ću se baviti igrom "Dužnik", koja postaje jedna od najčešćih u modernom svijetu. A banke jedva čekaju da zaigrate…