• Većina postupaka u fizioterapiji tek ubrzava prirodne procese cijeljenja. Taj proces cijeljenja mora ići svojim tokom, te iako ubrzan, ne može se dogoditi preko noći

U podužem pismu jedan čitatelj, inače profesionalni nogometaš, s kroničnom upalom ahilove tetive, opisuje cijeli niz postupaka kroz koje je prošao ne bi li sanirao postojeću ozljedu. Kako niti jedan od primijenjenih postupaka liječenja nije donio zadovoljavajuće rezultate, preporučeno mu je operativno liječenje, te on dalje pita je li operacija uistinu jedino preostalo rješenje, ili postoji još nešto što može pokušati prije nje.

Nakon čitanja pisma čini mi se da je osnovni problem gotovo svih postupaka liječenja provedenih na toj ahilovoj tetivi bilo nedovoljno vrijeme provedeno u postterapijskom povratku u puno trenažno opterećenje. Naime, tetive, ligamenti, te uopće vezivno tkivo ima sporu cirkulaciju krvi, te posljedično i vrlo spori oporavak poslije ozljeđivanja. Sam izostanak boli poslije određene terapije ne znači automatski i potpunu sanaciju patološkog procesa.

Naročito na tetivama, primarna sanacija simptoma znači samo to - izostanak boli, dok ostale preduvjete za povratak bolnog stanja treba sanirati poslije terapije, a kroz polagani povratak u sportsku aktivnost.

Upravo je to razlog što na ovim stranicama toliko često naglašavam važnost onoga što se događa po završetku liječenja, te važnost komunikacije na relaciji fizioterapeut- trener- sportaš i koordinacije svih postupaka u trenažnom procesu u fazi povratka u puno trenažno opterećenje. U protivnom, a kao i kod ovog nogometaša, tek sanirano bolno stanje vratit će se već pri prvom punom sprintu ili u prvoj odigranoj utakmici.

Većina postupaka u fizioterapiji tek ubrzava prirodne procese cijeljenja, ili ih potiče, ako je riječ o kroničnim ozljedama. Taj proces cijeljenja mora ići svojim tokom, te iako ubrzan, ne može se dogoditi preko noći. Upravo zato prvi dan bez bolova ne ukazuje automatski na sposobnost za puni trening ili utakmicu.