Jedan od općih prirodnih zakona svakako je onaj koji govori o tome kako ništa u prirodi ne miruje niti u jednom jedinom trenutku, bez obzira kako to promatraču izgledalo. Ljudsko tijelo nije iznimka, naprotiv. Svi ti neprestani procesi u tijelu uvijek djeluju u jednom od dva pravca- ili nešto izgrađuju, ili pak razgrađuju. I ma koliko mi htjeli da je razgradnje što manje, a izgradnje što više, oba su procesa neophodna i samo o njihovom balansu ovisi hoćemo li biti zdravi ili bolesni, te hoćemo li se osjećati dobro ili loše. A kada bismo zbrojili sve postupke koje koristimo u medicini, onda je lako vidjeti da njima tek pokušavamo u određenim situacijama potaći jedan ili usporiti drugi od ta dva dominantna procesa u tijelu. Slijedom toga jasno je da ne postoji "status Q", odnosno stanje statičkog balansa. Dakle mirovanje kao opcije nije moguće. Dinamički balans, s druge strane stanje je u kojemu se izmjenje dominacija izgradnje i razgradnje. Iako sve to zvuči kao teško razumljiva filozofija, shvaćanje i prihvaćanje tijela kao dinamičke cjeline, te suradnja sa svim procesima koji se u njemu događaju, najbolji je put do zdravlja i zdravog življenja. Sustav za pokretanje, kao poluga s kojom održavamo zdravlje cijelog organizma posebno je osjetljiv na vanjske podražaje. Izgrađen je tako da se srazmjerno brzo može prilagoditi svemu što vlasnik od njega očekuje. Opteretite li ga više, povećati će se njegova izdržljivost. Uskratite li mu podražaje, on će se "zalijeniti", te će se smanjiti ukupna otpornost. Njegov će primjer slijediti i unutarnji organi, poglavito probavni trakt, srce, pluća, pa zatim i sustav žlijezda s unutarnjim lučenjem. Postoje istraživanja koja govore da na kraju, lošim odnosom prema lokomotrotnom sustavu, pati i sam centralni nervni sustav, posebice mozak. U tom smislu "kondicija", posebice ona fizička dobiva posve novo značenje. Zato danas u općoj prevenciji bolesti gotovo uvijek krećemo od sustava za pokretanje. Njegovo "kondicioniranje" u praksi znači iskorištavanje potencijala koje ima, te shodno tome pokretanje i ostalih fizioloških potencijala organizma u cjelini. I nije tu samo u pitanju višak tjelesne težine ili povećane masnoće u krvi, a ponajmanje estetski kriteriji koji su podložni vremenskim i kulturološkim mjenama. Radi se ponajprije o podizanju kvalitete življenja sa podizanjem stanja ukupnog dinamičkog balansa cijelog organizma. Zahvaljujući tom pogledu na zdravlje u posljednjih se dvadesetak godina promijenio i pristup liječenju mnogih bolesti, bolnih stanja i ozljeda. Dok je ne tako davno mirovanje slijedilo kao sjena gotovo sve postupke liječenja, danas se ono spominje tek iznimno. Rano i što ranije pokretanje nakon ozljede, rani početak pune rehabilitacije i što prompniji povratak u razinu fizičke aktivnosti prije ozljede ili bolesti postalo je pisani i nepisani zakon gotovo svakog liječenja. I dok smo prije znali reći da je ozljeda izliječena kada simptoma više nema, danas govorimo da je osoba zdrava kada se vratila u pun opseg prijašnjih aktivnosti. Polako, ali sigurno medicina sagledava čovjeka kao cjelinu, a ne tek njegov oboljeli dio u nastojanju da ga izliječi ili barem zaliječi. U tom nastojanju proces rehabilitacije, dakle metode za povratak u dinamički balans, nezamjenjiva su poluga.