Mnogo je tajni koje još uvijek krije naše tijelo. Pa čak i u vrijeme kada se vrše posljednje dopune karte ljudskog genoma, postoje stvari koje nismo do kraja razjasnili, te smo ih prisiljeni prihvatiti takve kakve jesu. Ovdje prije svega mislim na kretanje i njegovu temeljnu odrednicu, a to je mišićno vlakno i način na koji se ono skraćuje. Taj proces je toliko važan da od njegovog normalnog funkcioniranja zavisi doslovce sve što radimo ili činimo, a mi još uvijek ne znamo točno na koji se način to kretanje u mikrostrukturi mišićne stanice uistinu i odvija. Pa i to je tek jedan dio priče. Čak niti u makrosvijetu još uvijek nemamo potpunu sliku o tome koji su sve utjecaji i međuodnosi pri kontrakcijama (skraćenjima) pojedinih mišića ili mišićnih skupina i pri pokretima koje takve kontrakcije proizvode. To čini kineziologiju (znanost o kretanju) i kineziterapiju (liječenje kretanjem ili kretnjama) granama medicine koje se vrlo brzo mijenjaju i nadopunjavaju. Sam pokret u svakodnevici doživljavamo vrlo normalno i uobičajeno, a ne razmišljamo kakav on ima utjecaj na organizam u cjelini ili pojedine organske sustave. Općenito je poznato da se pri bilo kakvom kretanju ubrzava optok krvi i limfe u cijelom tijelu, da se s određenim kretnjama može direktno ubrzavati rad pojedinih organa ili procesa koji se odvijaju unutar njih. Djelomično su objašnjeni i procesi mjene emotivnih stanja pri nekim vidovima vježbanja, kao i utjecaj pokreta kod liječenju nekih bolesti. No, sve nas to još uvijek drži podalje od mogućnosti da kažemo kako je većina znanja već u našem džepu, pa se i u liječenju kineziterapijom često služimo pretpostavkama i vlastitim iskustvom, uz naravno znanstveno potvrđene istine, kojih je u ovom polju medicine još uvijek premalo. Tako je i susret sa novim pristupima koje je moguće osobno i iskustveno provjeriti uvijek ono što veseli i nadahnjuje, a na kraju donosi najveći benefit upravo bolesnicima koji jesu prvi i jedini razlog našeg koračanja uvijek prema naprijed. Ono s čime sam se nedavno sreo jesu kontrolirane i izolirane kontrakcije nekih mišića i mišićnih skupina koje na istoku zovu "Bande" i kojima je po toj filozofiji cilj "dignuti nivo raspoložive energije u organizmu". Skeptičan kakav jesam, prvo sam nastojao te vježbe primijeniti na sebi, što je u samom početku dovelo do iznimnog subjektivnog osjećaja svježine i odmornosti. No dobro, taj osjećaj donijeti će i tuširanje prohladnom vodom, pa sam odlučio barem djelomično objektivizirati mogući utjecaj tih Bandi na moje tijelo, te sam ih prakticirao prije jutarnjeg trčanja i nemalo se iznenadio kada sam otkrio da kada ih primjenjujem, a pri istoj brzini trčanja, broj otkucaja srca u minuti se smanjuje i do deset, u odnosu na trčanje prije kojeg njih nisam prakticirao. Nakon toga pokušao sam isti efekt dobiti na jednom profesionalnom sportašu i u tome uspio (uz nešto manje izraženo smanjenje broja otkucaja). A na kraju isti pristup ponovio kod jedne pacijentice koja boluje od kronične križobolje i čije se liječenje zasniva na redovitom vježbanju. Kod nje smo postigli veći opseg pokreta kod primijenjenih vježbi i smanjenu bolnost pri vježbanju u odnosu na onu kada se bande nisu prakticirale kao uvod u terapiju. Naravno da ovi izolirani primjeri ne mogu biti temelj za tvrdnju o apsolutnoj djelotvornosti takvih kontrakcija mišića u liječenju ili trenažnom procesu, ali mogu biti temelj za daljnja istraživanja koja bi s jedne strane znanstveno utvrdila njihovu djelotvornost, a s druge objasnila mehanizme na kojima se ta djelotvornost zasniva. Ovako može se tek reći da naše tijelo vjerojatno posjeduje vlastiti "doping sustav" kojeg je moguće voljno pokrenuti bez negativnih nuspojava kao kod primjena kemijskih sredstava sa istim učinkom. Je li to uistinu tako ili je i ovo još jedna slijepa ulica kakvih je u medicini bezbroj, pokazati će vrijeme.