Individualni psihološki problemi ne moraju biti povezani isključivo s mogućnošću zaraze. Tu je još i strah od gubitka posla i rastućeg siromaštva, što bi se moglo protegnuti na dosta godina
Ozbiljna epidemija je vrijeme kada se drastično mijenjaju ustaljeni načini ponašanja. Mnogo toga, na što smo inače navikli, sada je neprihvatljivo. Od socijalnih kontakata nadalje. Strah od promjena, strah od neizvjesnosti i strah od budućnosti… sklop, od kojeg kuha mozak. Kako se nosimo s promjenama? Kako se nosimo s prijetnjama maglovite budućnosti?
Različito reagiramo na izazovne stresne situacije. Ali, činjenica je da će sada ljudi postavljati čudna pitanja i nuditi još čudnija rješenja. Virusi su nevidljivi i stoga djeluju još opasnije. Ne znaš gdje te mogu zaskočiti. Čuli smo već oprečne informacije o tome da li treba izlaziti ili ne, treba li nositi maske ili ne, treba li biti na usaljenosti od 1 ili 2 metra, treba li dezinficirati hranu ili ne. Stoga nije nimalo čudno da mnogi idu i nekoliko koraka dalje. Treba li, pri ulasku u stan, svu odjeću promptno skinuti i prati na višim temperaturama? Lijepe li se virusi na cipele i kosu? Je li prolazak pored bilo koje osobe rizičan, jer tako možda ulazimo u njegov „virusni oblak“? Da li netko kašlje kraj rezervoara vodovoda? Da li su virusi prikačeni na mjesečnim računima za komunalije? Da li je dodirivanje bilo čega u našem okolišu opasno, uključujući biljke, životinje, zemlju i druge ljude? Da li je svaki čovjek, koji se pojavi pred vratima našeg stana, potencijalna smrtna opasnost? Da li je opasno i disati, jer „vrag ne spava“? Sve su ovo realni strahovi, kolikogod bizarno izgledali. Makar na prvu.
Individualni psihološki problemi ne moraju biti povezani isključivo s mogućnošću zaraze. Tu je još i strah od gubitka posla i rastućeg siromaštva, što bi se moglo protegnuti na dosta godina. Onda i bojazan od potpunog zanemarivanja svih ostalih dijagnoza (osim koronavirusa), što potiče nesigurnost zbog gubitka oslonaca, na koje smo prije uvijek računali. Da li će biti dovoljno hrane, ako se ovo nastavi? Da li su specijalne okolnosti uvod u gubitak većine demokratskih prava i izvanredno stanje? Trebamo li se zaraziti skoro svi, kako bi zaraza nestala?
Naravno da će epidemija jednoga dana (ne znamo kada) završiti. Za stalno ili privremeno. Ali neka razmišljanja i načini ponašanja zadržat će se dugo. Recimo, hoće li se rojiti crne misli prije svakog rukovanja, možda i zauvijek? Hoćete li osjetiti žestoku nelagodu pri svakom zvuku kašlja? Hoćete li se prati „do krvi“, kako bi istrijebili sve eventualne sitne podstanare? Stupanj nelagode uz Talijane ili Španjolce? Nema ničeg čudnog u tome da nas plaše situacije povezane s golim opstankom, ali nije dobro ako to prijeđe neku razumnu granicu. Jasno, mnogo novih slučajeva PTSP-a sigurno će biti. Nije ratno stanje, ali psiha je u nemalim iskušenjima. Napukli obrambeni zidovi samo podsjećaju da smo ranjivi. Čuvajte mir, tako rane najbrže zarastaju.
Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]
