3 su moguća načina prezentacije i pristupa nekom problemu. Svemu se može pristupiti ultra-realno, prikazujući stvari baš kakve jesu, bez pokušaja izokretanja činjenica i manipulacije brojevima. Bez prešućivanja i bez dodavanja. I bez očiglednog navođenja na pogrešne zaključke. Kada su problemi nacionalnog ili globalnog značaja, ovakav pristup je, nažalost, rijedak. Jednostavno, uvijek je u pitanju nekakav splet interesa (npr. prijeteći gubitak zarade ili mogućnost velike ekstra-zarade), a to se već teško usuglašava s realnošću.
Tada se pristupa ili prenaglašavanju ili podcjenjivanju problema. Izvrstan primjer prenaglašavanja problema su ospice i cjepivo protiv njih. Dok cjepiva nije bilo, smatralo se potpuno normalnim da dijete preboli ospice i oko toga se nitko nije posebno uzbuđivao. Nekih restriktivnih mjera nije bilo, život se normalno odvijao. Dolaskom cjepiva na tržište, stajališta su izmijenjena doslovno preko noći. Ospice su postale „najsmrtonosnija dječja bolest". Naglašavam, to se dogodilo paralelno s promocijom cjepiva.
A kako je s koronavirusom? Ukratko, ima svega. Počelo je s poznatom sintagmom da je to kao gripa, možda malo jača. DALEKO JE OD GRIPE. A manipulacije sa smrtnošću još uvijek nisu završile. Naravno da javnost zanima koliko oboljelih ne preživi bolest. Ali, pružaju se poprilično različiti odgovori. Možete u brojnik staviti broj umrlih, a u nazivnik broj oboljelih. U trenutku pisanja teksta to je 4,7%. Mana ovog izračuna je što se ishod za znatan dio oboljelih još uvijek ne zna. Drugim riječima, realan postotak može biti samo puno veći.
Prema drugoj metodologiji, u brojniku je broj umrlih, a u nazivniku broj umrlih + broj ozdravljenih. Odnosno, uzimaju se u obzir samo slučajevi koji su zaključeni, tj. oni gdje se ishod zna. Prema ovom obračunu, smrtnost je 18,2%. Osim ovih egzaktnih metoda, mnogi pribjegavaju i procjenama po samopostavljenim kriterijima. Obično kako bi dokazali da je smrtnost manja. Za razloge korekcije navode više razloga, ali najvažniji je da različite zemlje imaju različitu frekvenciju testiranja, pa mnogi blaži slučajevi ostaju neregistrirani. Zbog toga bi realna smrtnost trebala biti manja. Ali, slijedeći istu logiku, zaboravljaju da i teži slučajevi mogu ostati neregistrirani, pogotovo ako je zdravstveni sustav poprilično zagušen. Kao u Italiji. Mislite da je friziranje brojki dobra metoda snižavanja panike?
Sljedeći problem je ukupan broj oboljelih. Javno se objavljuju podaci o potvrđenim slučajevima. Logično, u zemljama gdje se više testira, i potvrđenih je slučajeva više, a nedetektiranih bolesnika manje. Kako je masovno testiranje skupo, siromašnije zemlje to si ne mogu (ili ne žele) priuštiti, pa nerealno ispada da je kod njih epidemija puno blaža. I onda se to koristi u internoj političkoj promociji.
Ako želimo maksimalno realno sagledati situaciju, gustoća oboljelih je važniji faktor od ukupnog broja. Pogledajte, ako usporedimo broj oboljelih na milijun stanovnika, otkrit ćemo da je gustoća oboljelih na Islandu ili u Švicarskoj veća nego u Italiji. Ili da je ta gustoća upola manja u SAD nego u Austriji ili Belgiji. I zanimljivost za kraj: mali Šveđani (jedini u Europi) sasvim normalno idu u školu, ljudi se okupljaju, a kafići rade. Prilično liberalna strategija stvaranja imuniteta stada (za sada) nije se pokazala lošijom od restriktivnijih pristupa. Naravno, bliža budućnost pokazat će da li su definitivno bili u pravu ili krivu.
