Epidemija prkosi svim ekstremno restriktivnim mjerama, kakve naša generacija još nije vidjela
Kako dani prolaze, vijesti oko koronavirusa poprimaju sve tamnije tonove. Zadnjih dana virus uspoređuju sa SARS-om i AIDS-om, dok usporedbe s gripom već pomalo podsjećaju na šalu. Lošu šalu. Prizvuk globalne prijetnje postaje teško izdrživ. Epidemija prkosi svim ekstremno restriktivnim mjerama, kakve naša generacija još nije vidjela. Nažalost, virus se oteo kontroli, ne poznaje granice i pokazuje zastrašujuću žilavost, nepoznatu u bližoj povijesti. Privredne grane naočigled propadaju, a medicina vapi za rješenjima. Sve blagodati suvremene medicine odjednom malo vrijede. Netko je rekao da su virusi suviše jaki i suviše pokvaren protivnik. Nikako ne priželjkujem loše scenarije, ali možda su virusi i gori od rata. Nevidljivi protivnik, koji ubija, a obrana se svodi (isključivo) na izbjegavanje bliskih susreta. Kruta je stvarnost da smo inferiorni u svemu.
Što možemo očekivati? Više je mogućih scenarija. Oni nadahnuti optimizmom reći će da će virus sam od sebe nestati dolaskom toplijih dana, baš kao što se to uvijek događa kod gripe. Pri tome, nije teško uočiti da u mnogim zemljama, gdje i sada caruju vrućine, virus napreduje. Druga nada leži u stvaranju kolektivnog imuniteta, odnosno stvaranju situacije gdje će mogućnost širenja biti bitno ograničena. Istina, izolacija, karantena i slične mjere mogu donekle pomoći ako se epidemija nije suviše rasplamsala. Znate, živimo u svijetu koji je povezan na milijun načina i teško je sagledati drastično pokidane veze, pogotovo na duže razdoblje. Bježanje od kontakta zvuči nestvarno. Izostanak SVEGA podsjeća na povratak u pećinu, i to izoliranu pećinu. Hm, nadam se da do toga neće doći. I zadnja, naoko najveća nada. Mlada kineska znanstvenica već je hrabro preuzela ulogu pokusnog kunića, ubrizgavajući si neispitano cjepivo, uz brdo nade da je dobra stvar blizu. Ha, kada počinje PRISILNA VAKCINACIJA? Hoće li do tada diktatura za naše dobro (uvažavajući specijalne okolnosti) pojesti ono što obično nazivamo demokracijom? Stiže li razdoblje velikih promjena? Da li će se karte svjetske moći ponovno miješati?
Pesimističke procjene nisu ništa manje glasne. Da li ćemo iskusiti talijanski obrazac nekontroliranog širenja? Da li je naš zdravstveni sustav sposoban izdržati žestoki epidemijski udar? Treba li se bojati saznanja da će koronavirus postati apsolutni prioritet u odnosu na sve ostale dijagnoze? Treba li se bojati nestašica ako se granice zatvore, a sveopća izolacija postane stvarnost? Kako će država uopće funkcionirati bez turističkog kolača? Prijeti li nam kriza i pripadajuća bijeda? I, na kraju, hoće li ovaj izazov pokrenuti promjene na potpuno neočekivani način?
Zapravo, epidemija će sasvim sigurno prije ili kasnije završiti. I ostaviti nam neke uspomene. Nadam se, ne pretjerano frustrirajuće.
Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]
