Pomidori danas nemaju mirisa. A sjećam se da su ga imali kada sam bio mali. Tada sam mogao namirisati pomidor na udaljenosti od 50 metara. Danas ga ne osjetim ni kada u njega zabodem nos. Proklete manipulacije uništile su mirise pomidora. Isto vrijedi i za drugo voće i povrće. Izgubilo je miris, pa čak i okus, sve zbog veličine, boje i trajnosti. Imamo lijepe okrugle crvene pomidore bez mirisa i okusa. Predivne velike žute banane okusa starog stiropora…. Sve je to lako dostupno u velikim dehumaniziranim supermarketima koji na plodnom hrvatskom tlu niču poput gljiva nakon kiše. I gotovo sve to je uvozno. Osjećao sam se grozno…. Oću' domaće! Kako bih našao pravi, domaći pomidor, zaputio sam se na placu. No, ni tamo ga nisam našao. Svi su lijepi, okrugli i crveni, ali bez "duše". Sigurno ih gnoje nekim umjetnim gnojivima koja biljci onemogućuje da bude "prava". U napadu nostalgije za starim, domaćim okusima i mirisima, odlučio sam uzgojiti vlastiti pomidor. Bez trunke gnoja (eventualno pokoje kravlje govno), bez ikakve primjese bilo čega umjetnog: u običnoj domaćoj hrvatskoj, riječkoj zemlji, sa običnom vodom iz špine, uz pomoć najobičnije motike i lopate. Uzgajajmo sami svoje zbog sebe, jer najbolje znamo što volimo. Ta se ideja svidjela i mom prijatelju Grgi, koji je odlučio uzgojiti vlastiti duhan: sretno! Nabavio sam knjigu vrtlarstvo za neznalice kako bih nešto naučio. Nakon proučavanja osnova vrtlarstva, bacio sam se na proučavanje sorti pomidora. Zatim skočio na Internet po neki (američki) stručni savjet. Prekopao sam zemlju oko kuće i ogradio površinu dva sa dva. Zemlja mi je trunčicu kvalitetnija od čiste gline, pa sam je morao oplemeniti. Dodao sam nešto trulog lišća što ga godinama taložim iza kuće. Nije dosta… Treba mi zemlje crnice. Sjeo sam u auto i odvezao se na Škurinje u rasadnik. Tamo je bilo puno ljudi koji su došli po zemlju, jer je proljeće i jer im treba za cvijeće ili vrt, kao i meni. - Di' je zemlja? - pitao sam curu obučeno u zeleno. Uputila me prema ostalim ljudima. Svi su u kolica gurali pedesetlitarske vreće kvalitetne talijanske crnice. Pitao sam ih zašto ne kupuju našu - hrvatsku zemlju, a oni su rekli da je ova bolja i jeftinija. Zgranut činjenicom da uvozimo najobičniju zemlju, poslušao sam savjete iskusnijih vrtlara, i u svoja kolica ugurao dvije vreće (kasnije sam doznao da sam stigao u zadnji čas jer su sutradan sve bile rasprodane). - Nije strašno, ovo je samo za oplemenjivanje moje hrvatske zemlje - pomislio sam - Ipak će mi pomidori biti pravi… Domaći. Zatim sam curu u zelenom upitao: - Di' je sjeme? Ovaj put mi je pokazala policu sa vrećicama sjemenja. Sjeme je također bilo talijansko. Nisam ga htio uzeti, jer sam želio uzgojiti hrvatski pomidor. Uostalom, ima sjemenarna na placi, pa ću tamo kupiti hrvatsko sjeme. Usput sam u rasadniku bacio oko i na sadnice voćaka. Na svakoj talijanski natpisi. Ne mogu vjerovati: uvozimo i sadnice voćaka? Doma sam umiješao talijansku crnicu u moju domaću glinu. Tada sam pročitao da je još rano za pomidore, jer se oni kupuju kao presadnice oko 4. mjeseca, pa sam u svoj vrt do tada odlučio posaditi peršin, rigu i mrkvu. Sve domaće, naravno. Zaletio sam se do sjemenarne na placi… -Da, da, imamo sjeme. - rekla je prodavačica i uručila mi kartonske paketiće. Pročitam naziv proizvođača - sjemenarna Ljubljana. Uvozimo sjeme iz Slovenije… - Imate hrvatsko sjeme? - Ne. - A niš', dajte - govorim rezignirano. Došao sam doma i posijao kvalitetno slovensko sjeme u mješavinu hrvatske gline i prvoklasne talijanske crnice. Tada mi je postalo jasno: U Hrvatskoj ne postoji domaće. Sve je uvozno i strano. Čak i ono voće i povrće što se na placi prodaje kao domaće, gotovo sigurno je uvozno, jer su i sjeme i sadnice, pa i zemlja - uvozni. Jedino domaće što sam vidio tijekom mog izleta u povrtlarstvo bili su domaći kosovi, koji su mi pozobali sjeme, i domaće kamenje, kojim sam ih gađao.