Križobolja je definitivno najčešće spominjana bolest. Tako je to bilo i prije petnaestak godina, dok sam još studirao, a sva je prilika da će tako biti i u desetljećima koja slijede. Medicina uistinu ide velikim koracima naprijed. Te novi lijekovi, zatim nova dijagnostika, pa nove terapijske metode. No, usprkos svemu tome, križobolja, kao relativno jednostavan problem, i dalje ostaje sjajan poligon za širenje kojekakvih filozofija i provjeravanje uspješnosti svakakvih terapijskih i kvaziterapijskih metoda. U tom smislu valja na umu imati tek jednu vrlo jednostavnu činjenicu. Križobolja je simptom, a ne sama bolest. Ona je poput crvene lampice na displeju u vašem automobilu koja pokazuje da je nivo ulja vrlo nizak. E, sad, vi možete razbiti tu lampicu, prekinuti joj dovod struje, ili je pokriti nečim i ona više neće svijetliti. No, ulja će i dalje biti malo. A ako ne riješite pravi problem, automobil će stati. Možda je ukupna šteta na kraju i veća no što je trebala biti. Imajući to na umu, vjerojatno je jasnija činjenica da niti jedna danas poznata metoda liječenja ne može dati dobre rezultate kod svih križobolja. Štoviše, kada jedna metoda učini poboljšanje kod 40-ak posto ljudi koje boli donji dio leđa, tada ju smatramo izuzetno efikasnom. Tome je tako naprosto iz razloga što različiti uzroci dovode do bolova. Pa ako jednom metodom utječete na jedan od njih, tada ne dodiruje sve ostale. Upravo zato nikakvog smisla osim čistog reklamiranja nemaju silni pokušaji da se jedna ili više metoda proglase superiornim u odnosu na druge. Štoviše cijeli taj mali rat između metoda liječenja u stvari je umjetan. On ne bi trebao postojati, jer svaki uzrok kiržobolje nosi svoj način liječenja. Sve ostalo nema veze sa ozbiljnom medicinom, kao ni sa željom da se stvarno pomogne pacijentu. Osim temeljnog neslaganja koje postoji u samoj struci oko stvarne dijagnostike i adekvatnih tretmana za križobolju, postoji i cijeli niz nadriterapeuta u ovom našem neuređenom okolišu. Danas gotovo svaka ulica ima svog priučenog «kostolomca», ili narodnog vidara koji čini čuda. Ne moram reći kako oni uistinu ne znaju što rade. Naravno, ponekim zahvatom oni ponekad mogu i pomoći, ali stvarno liječiti ili dugotrajno sanirati kronično stanje koje zna dovesti do križobolje ne mogu. Da ne ulazim ovdje u sve moguće rizike koje nestručno sproveden terapijski zahvat, a naročito kiropraktički, može imati. Nepovjerenje nekih koji pate od križobolje prema tradicionalnom fizioterapijskom postupku koji se njeguje u nas, nije posve bez osnove. Taj se pristup, usprkos napretku medicine i novim spoznajama, nije bitnije mijenjao više desetljeća, dok se u tom vremenu promijenilo gotovo sve, od samih pacijenata, do našeg razumijevanja načina nastanka i kronične trajnosti križobolja. Taj konzervativni stav tradicionalne fizioterapije, te njena nespremnost ka promjenama, udružena sa prevelikim brojem pacijenata koji dnevno prođe kroz prosječnu ambulantu, doveo je do jednog pomalo šablonskog pristupa liječenju koji rijetko polazi od stvarnog uzroka same križobolje, te ponovno nastoji, barem na kratko, sanirati samo simptom. Sve u svemu, ako vas bole leđa i trebate pomoć, nalazite se u nezavidnoj situaciji. Na klasičnu fizioterapiju čekati ćete tjednima ili mjesecima. Susjedi i poznanici preporučivati će svašta, od lokalnih kostolomaca, do bioenergetičara i sličnih. Privatnih fizioterapijskih ambulanti ima, no njihovi pristupi liječenju se razlikuju, kao i cjenik usluga. Sve u svemu mnogo pitanja, a malo odgovora. U slijedećim ću brojevima Burze pokušati ući u detalje uzroka različitih križobolja, te moguće načine njihova liječenja.