Danas smatramo da su degenerativni procesi u tijelu i njihovo napredovanje spoj genetskog naslijeđa i načina života. No, točan udio jednog u odnosu na drugi faktor, još nismo uspjeli odrediti. Ta je činjenica otvorila vrata mnogim različitim pristupima liječenju ili sanaciji takvih stanja. U konkretnom slučaju, dakle u procesima degeneracija na kralježnici, događa se cijeli niz promjena, kako na kostima, tako i na mekim tkivima koja ih okružuju. Najvidljiviji rezultat cijelog tog kompleksa jest bol, a kao posljedica pritiska kostiju ili mekih tkiva na živce, ili druga meka tkiva. Hernija hrskavičnog diskusa, ili njegovo sušenje (diskoptija), te osteofiti (koštane izbočine na kralješcima) tek u najpoznatije promjene, ali najvažnije pitanje nije njihov naziv, već svrhoviti načini liječenja. Važno je razumjeti da jednom prisutnu, degenerativnu promjenu nije moguće posve izlječiti. Čak i kada se operativnim putem ukloni dio diskusa koji pritišće na živac i uzrokuje bolove, sam degenerativni proces nije uklonjen ili zaustavljen, kao što su ostale netaknute i ostale promjene koje trenutno ne izazivaju bolove. Sve to prijeti da u doglednoj budućnosti ponovno egzacerbira i potakne nove nevolje. U tom smislu dva su dijela terapije svih degenerativnih oboljenja kralježnice. Prvo je svakako simptomatsko liječenje. Cilj mu je ukloniti bolove najbrže što je moguće. Jasno je da čovjek sa akutnim išijasom nema vremena za raspravu o uzrocima bolova, već treba njihovo uklanjanje odmah. Kako to nije uvijek lak posao, valja pokušati sa svime što je na raspolaganju. U zavisnosti od konkretnog slučaja, to može biti masaža, kiropraktika, akupresura, akupunktura ili cijeli arsenal fizioterapije. U posebno rezistentnim slučajevima upotrebljavamo lijekove u obliku analgetika, bilo tablete ili injekcije, a povremeno posižemo i za kortikosteroidima. Ako se dogodi da niti jedna od opisanih metoda ne daje rezultate, valja posegnuti i za operativnim liječenjem. No, kada se bol, ili njen najveći dio ukloni, kritična je faza oporavka. Obično je pacijent ohrabren poboljšanjem i u većini slučajeva vjeruje kako je konačno došao kraj njegovim mukama. No zbog prirode degenerativnih procesa, rijetko je tako. Češće prijetnja novim bolovima i zakočenjima traje i dalje. U tom smislu važno je funkcionalno liječenje koje može nastupiti tek kada je faza jakih, odnosno akutnih bolova prošla. Ono se zasniva prije svega na vježbama, kojima je cilj razviti ili osposobiti kompenzacijske mehanizme na kralježnici i njenoj okolici. Naime, kako je kralježnica sastavljena od velikog broja kralježaka međusobno spojenih u dinamički kompleks, tako jedan njen dio može preuzeti funkciju nekog drugog, ozlijeđenog dijela. Vježbanje služi kako bi se ubrzao taj tranzicijski proces, te s druge strane kako bi zaštitio samu kralježnicu od novih negativnih utjecaja okoline. Već je uistinu poznata činjenica da snažni i fleksibilni mišići preuzimaju na sebe jedan dio stresa koji atakira kralježnicu, te je u funkcionalnom liječenju cilj postići upravo to. Kada se jednom i dosegne taj cilj, postignuto valja redovito održavati. Sve u svemu, možda se ne možemo direktno boriti protiv negativnih strana vlastita genetskog naslijeđa, no tijelo pruža premnoge alternativne mogućnosti i sposobnosti koje se mogu razvijati na dobrobit vlasnika, velikim preprekama usprkos.