Upit:
Prije nešto više od godinu dana sam počeo osjećati bolove u desnom ramenu prilikom vježbanja u teretani. Zbog njih sam napravio pauzu od oko mjesec dana, a onda počeo ponovo vježbati sa smanjenim intenzitetom. Ubrzo su se bolovi vratili i postali takvi da nisam mogao opteretiti rame ili nositi nešto. Napravio sam novu pauzu od oko 3 mjeseca, tokom koje me je rame prestalo boljeti. Tada sam ponovo krenuo u teretanu gdje sam već pri zagrijavanju osjetio slabiju bol u ramenu koja se polako pojačavala. Bol se javljala kada bi npr. ruka bila u gornjem položaju zategnuta prema nazad. Otišao sam kod doktora koji mi je prepisao elektroterapiju i analgetske kreme. Što je elektroterapija više odmicala, mene je rame sve više boljelo i bolovi su ostajali i poslije terapije. Poslije mjesec dana sam prestao sa terapijom pošto sam zbog posla išao u inozemstvo. Od tada je prošlo nekih 8-9 mjeseci. Prije nekih 10-ak dana sam odlučio da ponovo počnem vježbati, ali već nakon nekoliko minuta zagrijavanja javlja se ista slaba bol u ramenu kao i ranije koja se polako pojačava.
Odgovor:
Većina ozljeda lokomotornog sustava zacijeli bez liječenja, uz nešto poštede ili odmora. Kada se to ne dogodi, a naročito kada niti u dovoljno dugom odmoru ne dođe do potpunog povlačenja bolnosti, te se pri prvom slijedećem naporu ona i pojača, govorimo o kroničnoj ozljedi, ili kroničnom bolnom stanju.
Upravo kronična stanja na tetivama i njihovim pripojima na kost (a vjerojatno se kod ovog čitatelja radi upravo o oštećenju jedne ili više tetiva u ramenu) predstavljaju problem u fizioterapiji. Prije svega, sam kronični proces slabo reagira na uobičajene metode fizioterapijskog liječenja, a potom, sama bolnost koja traje dugo mijenja svoje okruženje na način da se slika pokreta mijenja, izbjegavaju se bolne kretnje, te time slabe jedne, a dodatno jačaju druge mišićne skupine. Takvo stanje može dovesti do nadogradnje osnovnog patološkog procesa drugim bolnim stanjima, te s vremenom, bolnost biva sve jača, kompleksnost bolnog procesa sve veća, a liječenje sve teže, uz sve slabiji efekt dostupnih metoda liječenja.
Rješenje ovakvih stanja postoji, no nije jednostavno i ne može se svesti na analgetske kreme, ili kakvu drugu jednosmjernu i u kući primjenjivu terapiju. Osnova je adekvatna dijagnostika, a potom i procjena stanja na mišićima i tetivama koje okružuju rameni zglob. Zatim slijedi liječenje koje se može zasnivati na fizioterapiji, terapiji udarnim valom, frikcijskim masažama, ili drugim tehnikama manuelne medicine. Sve to mora biti popraćeno redovitim vježbanjem po programu kojemu je cilj osnažiti oslabljenu muskulaturu, poboljšati fleksibilnost, te u konačnici uspostaviti normalan pokret u ozlijeđenom dijelu tijela.
photo by Edwin PP
