Nedavno je na pregled došla jedna gospođa poradi otoka i bolova u desnom koljenu. Prije nešto manje od tri godine isti simptomi zahvatili su lijevo koljeno. Tada smo ustanovili da se radi o oštećenju hrskavice u koljenom zglobu, koje nije toliko veliko da bi neophodno zahtjevalo operaciju, niti toliko malo da ne bi stvaralo baš nikakve probleme. Tako smo se dogovorili da redovito vježba po programu u svom fitness centru barem dva do tri puta tjedno. Kako ona živi u Crikvenici, nismo se vidjeli svo to vrijeme, do nedavno i do sličnih problema na drugom koljenu. Dijagnoza je bila ista- oštećenje hrskavice. Terapija je ista- vježbanje. A i ona sama, poučena svime što je prošla sa svojim zglobovima, priznala je da su se bolovi pojavili upravo sada jer posljednjih mjeseci nije bila redovito fizički aktivna. Nažalost, kronične bolesti su upravo to- kronične. U njihovom liječenju nema jednostavnog lijeka koji će naprosto ukloniti sve simptome, a da bi nakon toga stvari bile kao i prije prve pojave oboljenja. Svi oni postupci kojima pokušavamo smanjiti ili ukloniti bolove jesu u stvari vatrogasne mjere, a ne liječenje. Sav arsenal fizioterapije, masaža, akupresura, kiropraktika i što sve ne, uključuju se kada treba pogasiti požar. Liječenje započinje kasnije, usmjerenim i redovitim vježbanjem. Tom vježbanju u osnovi nema kraja. Ono nije tu samo kako bi liječilo, već i kako bi spriječilo ponovnu pojavu simptoma. Mislim da je upravo činjenica da tome liječenju u stvarnosti nema kraja ponekad frustrira ljude, jer postoje mnoge teške stvari, ali ponajteža zna biti mijenjanje vlastitih navika. Ipak, valja biti pošten i reći kako najčešće upravo životne navike dovode do kroničnih oboljenja na sustavu za pokretanje. Artroze, kronične križobolje, hernije diskusa, bolovi u vratu sa svim popratnim pojavama, najviše imaju zahvaliti upravo činjenici da se premalo, previše ili nepravilno krećemo. Svakako da genetska predispozicija i psihološki stres mogu ubrzati ili predisponirati sam proces, ali navike vezane uz kretanje danas su dokazano najodgovornije za pojavu većine navedenih oboljenja. Dakle, vježbanje nije samo liječenje u užem smislu, već pokušaj da se tijelo vrati u stanje prirodnog balansa, te u tom stanju održi najduže što je moguće. No, balans je dinamička kategorija, a ne statička. Kako tijelo nije kuća, pa se ne može običnom armaturom poduprijeti i na taj način stabilizirati, tako je ono sličnije hodaču po žici, koji raširenim rukama i konstantnim pokretima tijela održava krhki balans. U koliko se hodač potpuno opusti, pasti će, ako se pak previše zgrči, opet će pasti. Zato je postizanje fizičkog balansa ponekad tako teško. Ono je koliko znanost, toliko i vještina, koja uključuje samog fizioterapeuta, ali i pacijenta u smislu zajedničkog traganja za adekvatnim nivoom opterećenja i oblikom rekreacije koji odgovara individualno. Svaki pokušaj da se on uspostavi nekim grupnim vježbanjem, ili da se naprosto prekopira program vježbanja koji je bio od koristi bilo kome drugome, od početka je osuđen na neuspjeh. U toliko nisam podbornik vježbanja po knjigama, časopisima ili internetskim stranicama.