Navikli smo govoriti da je svaki bol u zglobu ili oko njega upala. No, to nije uvijek tako. Sama je upala odgovor tijela na ozljedu. Ona predstavlja proces cijeljenja i događa se u dva svoja nivoa. Prvi je akutna upala i slijedi odmah po oštećenju mekog tkiva. Karakterizirana je crvenilom, otokom, te nerijetko jakim bolovima. U toj fazi tijelo nastoji hitno popraviti najveću štetu, zatvoriti eventualno oštećene krvne žile, te pokrpati najveća oštećenja, a kako bi ostatak organa ili organizam u cjelini nastavio svoju funkciju. Poslije kratkog vremena (obično jedan do tri dana) nastupa faza subakutne upale u kojoj tijelo konačno sanira ozljedu mekih tkiva, stvara ožiljak, te s tim vraća ozlijeđeni dio tijela u potpunu funkciju. Tako je to u većini slučajeva. Ipak, postoje iznimke. Bolovi koji traju više mjeseci ili godina gotovo u pravilu označavaju kronično stanje. Ono doista nije upala, jer ne postoji niti jedan proces cijeljenja karakterističan za upalu. To je naprosto oštećenje koje ostaje takvo kakvo jest i eventualno se povećava. U mekih tkiva, naročito tetiva, to stanje predstavlja poseban problem. Zdrava tetiva ili ligament pod povećalom izgleda kao špaga- mnogo tankih tetivnih niti paralelno je postavljeno jedna do druge. Tijekom života ili sportskih aktivnosti dolazi do mikrooštećenja, te pucanja pojedinih niti. Ta su oštećenja dovoljno mala da tijelo ne nalazi za shodno pokrenuti procese cijeljenja, već "računa" da su preostale niti dovoljne da potpuno obavljaju funkciju za koju su predviđene. Tijekom vremena, malim koracima, oštećenje postaje toliko veliko, da cijeli jedan dio tetive degenerira, odnosno promjeni svoja svojstva, te postane i makroskopski različit od svoje okoline. Bez dovoljne opskrbe krvlju putem nedostatnog broja kapilara, a mekši od ostatka tetive, on uzrokuje bolove, bilo u mirovanju, bilo pri pokretanju. Nije rijetkost da u tako promjenjenu tetivu tijelo započne ulagati kalcij, te na kraju razvije pravu kalcificirajuću tendinopatiju, odnosno entezopatiju. Najpoznatije takve svakako su kalcifikati u ramenu i petni trn. Liječenje akutnih i subaktnih upala na tetivama i ligamentima izuzetno je efikasno i danas raspolažemo sa cijelim nizom dokazano djelotvornih metoda. No, kronična su stanja nešto sasvim drugo. Kako unutar njih nedostaje proces cijeljenja, odnosno "upalna kaskada" kako taj proces još nazivaju neki autori, mnoge od danas najčešće primjenjivanih metoda nisu dovoljno djelotvorne. U tom smislu klasična fizioterapija zasnovana na elektroterapiji, ultrazvuku, termoterapiji, laseru, magnetoterapiji i vježbama, uz još neke, ponešto rjeđe primjenjivane metode ukupno može pomoći kod manjeg broja pacijenata sa kroničnim stanjima, no rijetko je potpuno uspješna u uklanjanju bolova i narušene funkcije. Lijekovi protiv bolova, kao i nesteroidni antireumatici uobičajeno donose kratkotrajno olakšanje, upravo onoliko dugo koliko im je djelovanje- od nekoliko sati do jednog dana. Istini za volju, valja reći da rijetko i lijekovi mogu potpuno sanirati kronično bolno stanje, ali mehanizam kojime to čine nije do kraja razjašnjen. Kortizonske injekcije, ili popularne "blokade", posebna su priča. One su u osnovi sintetički hormon nadbubrežne žlijezde, često u kombinaciji sa lokalnim analgetikom, koji se ubrizgava direktno na bolno mjesto. Iako je to najjači protuupalni agens koji poznajemo, nije do kraja jasno kako on djeluje kod kroničnih stanja, u kojima upalni proces nije prisutan. U najboljem slučaju, "blokade" mogu polučiti kratkotrajno olakšanje, no dugoročno ne mogu razriješiti ovaj prilično kompleksan problem. Osim toga, naročito u sportaša, višekratna kortizonska instilacija povećava opasnost od rupture (puknuća) tetiva, te se s njihovom primjenom danas postupa vrlo oprezno. Kada ništa od navedenih postupaka ne poluči rezultat, a pacijent i dalje trpi bolove, na redu je operativni zahvat. Iako postoje različite metode, najčešće se kroz njega jednostavno kirurški ukloni oštećeni dio tetive, a ponekad i manji dio kosti. Rehabilitacija je uobičajeno dugotrajna i rijetko traje manje od tri mjeseca. Statistike nam govore da je uspješnost takvih zahvata između 70% i 90%, a u zavisnosti od lokalizacije kroničnog stanja.