Proljeće je ono doba godine u kojem svi pričamo o umoru. Neki ne mogu iz kreveta, drugi opet u krevet, treći normalno spavaju, ali im za obavljanje uobičajenih poslova treba duplo više vremena no inače, a četvrti se osjećaju najbolje u životu i poletu nikad kraja. Ha, sto ljudi, sto ćudi. Umor možemo podijeliti na mnogo načina, već prema tome iz koje perspektive gledamo. Pa tako postoji psihički umor, fizički umor, mješoviti, akutni, kronični. Ovaj potonji je i znak da nešto učiniti moramo jer on predstavlja sve samo ne normalno stanje, bilo da se radi o objektivnijem fizičkom umoru, bilo o psihičkoj premorenosti. Kada će se i u kojoj mjeri umor pojaviti, zavisi ponajprije o izdržljivosti kao individualnom parametru. Jasno je da nećemo svi jednako reagirati na različite podražaje, pa se niti umor neće pojavljivati istodobno kod dvoje ljudi koji rade isti posao i izloženi su istim pritiscima. A izdržljivost kao osobina ima dvojak karakter, od kojeg je jedan dio urođen, a drugi stečen. Ako pogledamo stvar usko unutar fizičke komponente našeg tijela, biti će nam jasnije o kojim se procesima ovdje radi. Za primjer, neki su ljudi "prirodno" snažniji od drugih, dok su drugi fizičkom konstitucijom slabiji i to je urođeni, ili genetski dio izdržljivosti, pa opet, upornim i pravilnim treniranjem i vježbanjem možemo povećati snagu, čak i u onih ljudi koji su prirođeno slabije snage od prosjeka. S obzirom da je gornja granica izdržljivosti u isto vrijeme i donja granica umora, znači da utjecanjem na povećanje izdržljivosti možemo utjecati i na smanjenje ili rjeđu pojavu umora ili premorenosti, kako u fizičkom, tako i u psihičkom smislu. E da, sve bi bilo lijepo kada bi stvari bile ovako jednostavne. Naprosto malo više vježbe i svi problemi riješeni. Ali, nije tako. Sindrom kroničnog umora mnogo je kompleksniji. Njegovi uzroci mogu doista biti i samo dugotrajni i preveliki psihofizički stres, ali ga mogu uzrokovati i neke bolesti, pogotovo one sistemske i kronične, te može nastati i pod utjecajem nedostatka nekih nutritijenata, posebice vitamina i minerala. Stoga je potrebno kod umora koji traje nekoliko tjedana ili mjeseci, te ne prolazi niti nakon dužeg vremena fizičkog odmora uz uredno spavanje, posjetiti liječnika i učiniti neke pretrage. Ako one pokažu da je sve u redu, barem što se bazičnog zdravstvenog stanja tiče, treba se okrenuti svojoj izdržljivosti i pronaći način kako ju poboljšati, te s tim i dugoročno otkloniti pojavu kroničnog umora kao smetnje normalnoj svakodnevnici. Metoda izbora u tom smislu svakako je fizička rekreacija iz dva vrlo jednostavna razloga. Prvi sam već objasnio, a on se odnosi na poboljšanje fizičkih parametara, koji zatim putem bolje izdržljivosti i otpornosti na fizički stres smanjuju ili uklanjaju pojavu umora kao kroničnog problema, ili problema uopće. Drugi je aspekt fizičke aktivnosti vezan za njen posredan utjecaj na psihički dio našeg bića i to putem dvije najvažnije poluge. S jedne se strane u tijeku rekreacije luče endorfini, koji donose onaj tako poznati osjećaj zadovoljstva tijekom treninga i poslije njega i odgovorni su za osjećaj smirenosti i nekoliko sati nakon rekreacije. A tijekom same fizičke aktivnosti troše se osim energije i velike količine hormona, posebno kompleksa stresnih hormona koje lučimo u konfliktnim situacijama, kojih danas nikome ne nedostaje. Na taj način ovaj pristup djeluje i antistresno. Svi ti utjecaji skupljaju se na hrpu poboljšavajući na taj način našu izdržljivost, smanjujući ili uklanjajući umor i postavljajući jednu sasvim solidnu branu protiv svakodnevnog stresa. Ponekad sindrom kroničnog umora nije tako jednostavan a da bi ga se moglo riješiti sa malo znoja i volje upregnute u fizičku aktivnost Tako je i ovo samo jedan od pristupa njegovu liječenju i može se upotrebljavati bez obzira na druge terapijske metode ili s njima u kombinaciji.