Sindrom kroničnog umora je relativno novi entitet u medicinskoj terminologiji koji se proteklih desetak godina upotrebljava za definiciju stanja kroničnog umora koje isključuje psihičku ili organsku podlogu, odnosno razdoblje rekonvalescencije nakon preboljele teže bolesti ili nakon teškog fizičkog rada. Sindrom kroničnog umora je definiran kao entitet u SAD nakon uzaludnih pokušaja brojnih liječnika da u određenog broja bolesnika razjasne uzroke smanjene mogućnosti tjelesne i psihičke aktivnosti, nesanice I nemira te dugotrajnog kroničnog umora. Sindrom najčešće pogađa osobe ženskog spola generativne dobi (između 30. i 40. godine života), ekonomski razvijenim zemljama, smanjuje sposobnost za rad ili učenje za 50%, često toliko da je oboljela osoba prisiljena napustiti svoje svakodnevne obaveze. Znanstvenici su "optuživali" mnoge viruse kao uzročnike sindroma, zatim toksine, učestalu izloženost stresnim okolnostima, ali do sada nije pouzdano dokazan niti jedan uzročnik. Jedini pouzdani podatak odnosi se na opažene, ali nespecifične promjene u statusu stanične i humoralne imunosti. Kronični umor je relativno čest zdravstveni problem u razvijenim zemljama (prema statističkim podacima sedmi na listi) radi kojega se bolesnici javljaju liječnicima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a u oko 5% njih se ustanovi da je riječ o sindromu kroničnog umora. Kada treba posumnjati da se radi o sindromu kroničnog umora? - ako se mjesecima osjećate iscrpljeni i ne možete obavljati više od polovice uobičajenih dnevnih aktivnosti, ujutro se budite slomljeni, nakon isprekidanog sna - ako nakon uobičajene rekreacije umor i bolovi u mišićima traju neuobičajeno dugo ili se čak pojačavaju - ako osjećate suhoću u ždrijelu, patite od učestalih virusnih infekcija dišnog sustava - povremeno povišena tjelesna temperatura, glavobolja, otežana koncentracija, smetnje s pamćenjem, bolovi u zglobovima i mišićima, također su znakovi tog sindroma, osobito ako su pretragama isključene psihičke ili organske bolesti. Najizrazitiji simptom je kronični, trajni umor koji traje neprekidno najmanje 6 mjeseci, a u odsutnosti drugih psihičkih ili organskih bolesti. U dvije trećine bolesnika prisutne su psihološke tegobe, smetnje koncentracije, poremećaji spavanja i raspoloženja te povremene glavobolje. Psihološki testovi pokazuju poremećaj logičnog pamćenja i povišenu sklonost hipohondrijskim reakcijama. Umor prate bolovi u svim mišićima, kostima i zglobovima, a pojedini bolesnici navode i trnce u nogama i rukama, simptome sniženog krvnog tlaka te popratni osjećaj "viroze". Iako su istraživanja pokazala da se imunološki nalazi razlikuju od nalaza u zdravih ljudi, nijedan se test nije pokazao specifičnim. Također je potrebno provesti sve dijagnostičke pretrage kojima se isključuju organske bolesti koje mogu uzrokovati kronični umor, kao što su maligne bolesti, kronične upalne i degenerativne bolesti itd. Bolesnicima svakako treba objasniti da je stanje kroničnog umora bezopasno za život te da se može izliječiti uz suradnju s liječnikom i pomoć obitelji i okoline. Liječnik treba poticati svog bolesnika na normalno funkcioniranje i obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Pomaže umjerena tjelesna aktivnost tj. vježbanje I rekreacija s postupnim povećavanjem tjelesnih napora. U nekih bolesnika pomažu male doze antidepresiva, sedativa, nezasićene masne kiseline ili mega doze vitamina i minerala, iako nema pouzdanih znanstvenih dokaza da je taj pristup djelotvoran. Pojedini liječnici smatraju da pomažu lijekovi koji stimuliraju imunološki sustav, ali svi se slažu u tome kako ne postoji lijek za kronični umor, a prognoza bolesti je dobra. Iako su brojni liječnici skeptični prema dijagnozi sindroma kroničnog umora, treba poticati otvorenost I spremnost onih koji žele pomoći bolesnicima primjenjujući najnovija saznanja o toj bolesti.