Nedavno je u Velikoj britaniji potvrđena prva smrt kao posljedica kroničnog umora i to kod žene koja je od ovog sindroma patila pet godina. Pri obdukciji uočeni su upalni procesi na živčanom sustavu, naročito onom dijelu uz kralježnicu, što se objašnjava poremećajem unutar imunološkog sustava izazvanog već spomenutom bolešću. I danas unutar medicine postoji nesloga oko sindroma kroničnog umora. Je li to čisto prihološki fenomen, ili pak on ima reperkusije i na tjelesne funkcije? Njegovi osnovni simptomi su kombinacija bezvoljnosti, depresivnih raspoloženja, glavobolje, razdražljivosti i manjka koncentracije koji mogu ili ne moraju biti praćeni nesanicom. Oni koji pate od ove bolesti često opisuju to stanje ovako: "Budim se umoran, cijeli dan provedem umoran, te liježem u krevet umoran." Liječenje ovog sindroma vrlo je teško i ne može se svesti na pasivni odmor. Ono zahtjeva multilateralni pristup, te osim specijaliste (obično psihologa ili psihijatra) koji će ordinirati adekvatne lijekove, svakako mora uključivati i fizičko vježbanje, vježbe relaksacije, te eventualno druge zahvate u životu samog bolesnika. Jasno je kako je tijelu da bi ostalo zdravo i u funkciji potrebno redovito vježbanje. Tom cilju u glavom je posvećena i ova kolumna. No isto je tako važna i mentalna higijena, a kako bi smo se lakše i sa manje stresa nosili sa svakodnevnim izazovima. U nekim zemljama, jedan dio te mentalne higijene, kroz učenje i vođenje vježbi opuštanja, u domeni su fizioterapeuta. Naravno, ovdje se ne radi o liječenju već razvijenih psiholoških poremećja ili bolesti. Ovdje je riječ o redovitom treningu uma kroz jednostavne tjelesne vježbe kojima je cilj smanjiti loše aspekte svakodnevnog stresa na zdravog čovjeka. U mojoj se praksi pokazalo izuzetno dobrim kada se vježbe opuštanja kombiniraju sa treningom kod aktivnih sportaša. Tada dolazi do njihove interakcije, te bolje percepcije vlastitih mogućnosti. Mnogi od njih govore kako im te vježbe relaksacije smanjuju tremu prije natjecanja, ali i omogućuju da se prije fizički oporave između dva treninga. Neka istraživanja govore kako je direktan rezultat redovitog opuštanja u sportaša bolja preciznost, napose u košarci, odbojci, streljaštvu i streličarstvu. Osim u sportaša, kod kojih je mjerenje utjecaja vježbi relaksacije lako i objektivno moguće, njihovi pozitivni efekti apsolutno se mogu vidjeti i na nesportašima. Naročito se to odnosi na subjektivne aspekte svakodnevice, poput osjećaja smanjene napetosti, bolje koncentracije, povećanog praga podražaja, i uopće bolje komunikacije sa okolinom. Problem sa vježbama relaksacije jest u tome što njihov efekt na čovjeka nije tako jasno vidljiv kao efekt fizičkih vježbi, kod kojih se smanjuje količina masnog tkiva, povećava mišićni obim, ili poboljšava izdržljivost ili fleksibilnost. Tako one ostaju pomalo skrivene, a njihova primjena u domeni "new age" filozofije. I dok će za neke idealna vježba opuštanja biti slušanje glazbe poslije napornog dana, za druge će to biti yoga, meditacija, molitva, jednostavna šetnja poslije ručka ili malonogometna utakmica sa prijateljima. Posebne vježbe relaksacije mogu biti pomoć, ali nikako nisu obaveza. Obaveza može biti tek napor ka pronalasku svega onoga što izaziva osjećaj opuštanja i smanjuje napetost. A ovo blagdansko vrijeme, sa više slobodnih dana upravo je idealno za takav cilj. Možda da umjesto skupih, a često bespotrebnih poklona, poklonite sebi kakav izlet u prirodu, a svojim bližnjima tečaj duboke relaksacije, meditacije ili yoge? Ili da naprosto promjenite sredinu na nekoliko dana. Božić, kako ga ja doživljavam, upravo je to- izlaz iz napete svakodnevice, kako one objektivne, tako i duboko subjektivne. Pa makar i na kratko.