Kada uđem u neki od velikih supermarketa, odjednom se u meni javlja neki čudan osjećaj. Nekakva nervoza. Najradije bih otišao odmah na ulazu i legao pod neko stablo. Svi artikli viču :"Kupi mene!". Ali, ima ih previše, i nije moguće na svakoga niti obratiti pažnju. Gdje bi došao čovjek kada bi provjeravao i gledao svaki. U žamoru koji se čuje dok se izdaleka približavamo tržnici, ne mogu se čuti i prepoznati glasovi prodavača koji viču: "Paprike!" ili "Domaći pomidori!". Tek kada dođemo bliže, možemo detaljno osluškivati pozive. Izdaleka čitava tržnica zvuči jednako. No, dok je zvuk tržnice ugodno brujanje, zvuk trgovačkih centara je oštar, prodoran i agresivan. Ne znam da li ste Vi to primijetili, ali ja, promatrajući ljude u centrima dok lagano plovim među policama, na njihovim licima osjećam stanje stanovitog transa. Poput nekakve obuzetosti, opčinjenosti kupovinom. Kao da im po glavi kruži samo jedna, naredbodavna misao: "Kupuj! Kupuj! Kupuj!..." Ako takvi ljudi sa strane imaju još i dodatan pritisak, u obliku čangrizavog partnera ili djece (koja vuku za rukav i mole "Ovo i ovo i ovo"), nervozna se u njima multiplicira i oni se ubrzavaju, želeći podsvjesno što prije pobjeći od tog pakla. I tada počinje prava komedija. Ljudi pod pritiskom isključuju svoj razum i u potpunosti se prepuštaju unutrašnjem "Kupuj!". A kako su svi artikli dizajnirani specijalno da privlače pažnju na sebe, čovjek u takvoj situaciji u svoja kolica trpa gotovo sve što mu padne pod ruku. To ekonomisti dobro znaju, i stručno nazivaju "impulzivna kupnja". Oko tog fenomena razvijena je čitava znanost, čiji je cilj što bolje proučiti čovjeka kako bi ga se što bolje dovelo u takvo stanje. Metode su suptilne. Ugodna muzika, osvjetljenje, klima, postavljanje artikala na određena mjesta(srodno sa srodnim tako da jedno povlači kupovinu drugoga). Sve to služi da se kupac u prostoru osjeća ugodno i da što duže ostane, te da potroši što više može. Međutim, na kasi se situacija mijenja. Tamo je cilj da kupac što prije ode. Da ostavi svoj novac na pultu i dobije vritnjak u guzicu, uz ugodan smiješak: "Dođite nam opet". Kao poslije jakog pijanstva, na kasi se kupac osvještava, i tek tada osjeća posljedice "burne noći". Boli ga glava od samog pogleda na količinu praznih ispijenih "boca" u kolicima. Tada obećaje sam sebi: "Ovaj put sam malo pretjerao, neću više toliko…" I doista, ta njegova samokontrola traje neko vrijeme. No, onda se opet javljaju životni problemi, a kao lijek za njih, onaj ugodni osjećaj otupljenosti i prepuštenosti svemoćnom "Kupuj!". I tada, pod izlikom da su ostali bez nečega što im "stvarno treba", opet odlaze u omiljenu "birtiju". I priča počinje ispočetka i ukrug. Ono što mene najviše zanima je: Koje su to stvari koje nam "stvarno trebaju"? Ja sam, recimo unatoč svim mogućim vrstama sokova i sokića koje je moguće pronaći na policama, već odavno zaključio da je najbolje piće koje čovjek može piti- najobičnija voda. A odnedavno sam počeo raditi i njenu varijaciju koja savršeno paše u ove vruće dane. Skuham puno čaja (šipka ili metvice) i pretočim ga u prazne plastične boce. A onda ga stavim u frižider. Svi oni đusevi, koka kole, fante i slične izmišljotine nisu ni do koljena mom ledenom čaju. A praktički je besplatan. Isto tako, od svih slastica koje se mogu naći po policama, raznih keksa, kolača, pudinga i njihovih kombinacija i varijacija uopće se ne mogu mjeriti sa ledeno hladnom lubenicom: 2 i pol kune kilo. Vjerojatno svatko od vas ima neke svoje male trikove kako jeftino i dobro, ali skromno, zamjenjuje skupo i beskorisno, no agresivno i nametljivo. Jeste li primijetili da se uvijek najviše reklamiraju one stvari bez kojih se ustvari najlakše može preživjeti. Jeste li ikada, na primjer, vidjeli reklamu za lubenice? (ovo moje se ne broji…). A za čokoladu? Isto tako, jeste li vidjeli reklamu za običnu vodu iz špine (koju još uvijek najviše konzumiramo)? A koliko se samo novaca troši za promociju nebrojenih vrsta bezalkoholnih osvježavajućih pića? "Kupi me!" vrišti odasvud. A mjesta gdje se taj nametljivi siledžija nije zavukao sve su rjeđa. I sve traženija. A takva nam mjesta najviše i trebaju. Apsurd modernog doba.