U posljednjih nekoliko dana zaredalo se mnogo saobraćajnih nesreća. Previše mrtvih i uistinu previše ozlijeđenih i to upglavnom mladih ljudi. Kako sam i sâm vozač, tako sam prečesto u situaciji da moram naglo kočiti i izbjegavati automobile koji pretječući kolonu dolaze meni u susret mojim kolničkim trakom. Kao fizioterapeut sudjelovao sam u liječenju i bio svjedokom mnogih tužnih sudbina ljudi kod kojih se posljedice saobraćajne nesreće nisu mogle ukloniti. Znam da rijetko pri ulasku u automobil pomislimo kako smo upravo sjeli u opasnu napravu i da svako dodavanje gasa povećava tu opasnost ne za neki tamo postotak već eksponencijalno. Ponekad slika u glavi mora biti mnogo jasnija, pa ću spomenuti nekoliko mogućih posljedica saobraćajne nesreće pred kojima je medicina nemoćna. PARAPLEGIJA - Oduzetost donjih ekstremiteta. Događa se kod loma kralježnice u njenom donjem i srednjem dijelu. Kako je i leđna moždina prekinuta (splet živaca koji vodi informacije u noge), tako je i voljno pokretanje nogu nemoguće. Iako se u nekim situacijama može očekivati regeneracija nekih živaca ili njihovih spletova, ovdje to nije vjerojatno. Pacijent je doživotno vezan za invalidska kolica. PARAPAREZA - Djelomična oduzetost donjih ekstremiteta iz istog razloga kao i paraplegija. Razlika je u tome što je ovdje moguć određeni nivo kretnji u nogama. Koliki? Zavisi od ozljede. TERTRAPLEGIJA - Oduzetost sva četiri ekstremiteta, dakle pacijent nije u mogućnosti pokretati ni ruke ni noge. Razlog je tome lom kralježnice u vratnom segmentu. Ponekad se dogodi kombinacija plegije (potpune oduzetosti) nogu i pareze (djelomične oduzetosti) ruku, pa neki pacijenti mogu slijegati ramenima, čak malo i savijati ruke u laktovima, ali ne mogu hvatati predmete šakama. Takvi su ljudi doživotno osuđeni na tuđu pomoć u zadovoljavanju svih svojih životnih potreba. AMPUTACIJA - Otrgnuće jednog ili više ekstremiteta. U saobraćajnim nesrećama se najčešće događaju jaka nagnječenja koja toliko unište tkivo na nozi ili ruci, da ni najsposobniji kirurg nije u mogućnosti spasiti ekstremitet, kojeg tada moramo amputirati ne bi li spasili život. Ovo su naravno tek neke od mogućih težih i nepopravljivih ozljeda. Samo pobrojavanje svih onih koje ostavljaju trajne posljedice zauzelo bi prostor veći od ove kolumne. Ako mislite da su saobraćajne nesreće sa ovakvim ishodima rijetke, jako se varate. Samo u tako maloj zemlji, kao što je Hrvatska i samo u posljednjih desetak dana čak je četvoro unesrećenih vjerojatnih paraplegičara, i još dvoje tetraplegičara, a prosjek njihovih godina debelo je ispod 30. Pa iako sam i sam jednom imao dvadeset i koju, pa se onda sjećam i dobro razumijem potrebu za divljanjem svake vrste, kao što i razumijem da je u toj dobi strah od smrti nešto imaginarno i daleko, a samopouzdanje za volanom veće od Učke, bilo bi dobro da nas nesreće drugih potaknu na barem malo strahopoštovanja pri ulasku u automobil. S druge bi strane bilo dobro i srednjoškolce uključiti u pomoć invalidima. Na taj način pomogli bi smo uključivanje invalida u normalne životne tokove, a mladim ljudima omogućili da iz prve ruke i direktnog primjera shvate sve ono što je ovdje rečeno, pa i više.