Ako ste kupili disk pločice i otvorili kutiju, vidite da je to jedan komplet od četiri pločice, obično potpuno istog oblika. Neki sistemi imaju tzv. excentrične pločice, što bi značilo da su dvije oblikom različitije od druge dvije, ali osim izgleda, sve je ostalo zajedničko. Pa vam se čini da je to prejednostavna stvar da bi komad željeza i malo tarne površine toliko koštalo. A košta od pedeset za Stojadina pa do preko tisuću kuna za konkretne automobile. Cijena varira od tipa automobila do kvalitete pločice. Dakle, u cijeni je sadržajna trajnost, efikasnost, otpornost protiv cviljenja i sposobnost da se i kod zagrijane pločice može kočiti istim efektom. U novije vrijeme proizvođači moraju pomiriti dvije suprotstavljanje strane a to su tehnologije i ekologija. Iako azbest, koji je bio do pred deset godina sastavni materijal pločice više nije prisutan, kod nekih proizvođača ostali su prisutni teški metali u prahu. Kvalitetne pločice već su oslobođene tih otvora, a po pitanju samog kočenja napredovale su u smislu da već kao nove imaju skošene bridove već, kako bi se čim prije prilagodile disku koji sigurno nije idealno ravan nego mu je sredina istrošenija, a obod ima “”zub”. Tako se smanjuje period prilagodbe, jer ponekad dodirna površina iznosi i manje od četrdeset posto, pa se disk i pločica moraju dugo strasno stiskati kako bi se postiglo stopostotno nalijeganje. Obično je to period 200-300 km vožnje. I tu su bolji proizvođači doskočili, pa je prvi, početni slolj pločice mekši kako bi se pločica čim prije legla. Takve pločice i čuvaju diskove. Dok je neki prosjed zamjene para diskova na dvije zamjene pločica, tu se period produžava na tri zamjene. Diskovi se mogu i obrađivati tokarenjem do neke debljine. Ona obično piše na disku, i ispod te mjere ne smije se ići jer postoji opasnost od pregrijavanja diska. U tom slučaju se disk izvitoperi i dolazi do vibracija prilikom kočenja, u najgorim slučajevima zna i puknuti. O posljedicama ne treba ni govoriti. Ono što se i kod kvalitetnijih pločica zna pojaviti je cviljenje. Ako se samo povremeno javi, onda je to zanemarivo. Duže cviljenje, naročito kod zagrijane kočnice može ukazivati na blokiranje kočionih klipića, i takav kvar treba odmah rješavati. Za razliku od toga, čujete li ružno struganje prilikom kočenja, znak je da je disk pločica istrošena, tj da sada umjesto tarne površine po disku djeluje metalni dio pločice i tako ga oštečuje. Ako se odmah reagira, spasit ćete diskove, u suprotnom, potrebna je njihova zamjena. U tu svrhu kod većine automobila na kontrolnoj tabli postoji lampica koja upozorava na istrošenost disk pločica prije nego one počnu strugati. Kod nekih je na tu istu lampicu povezana i kontrola nivoa ulja za kočnice i signalizator dignute ručne kočnice, mada se u zadnje vrijeme ručna odvaja na posebnu lampicu. Ako signalna lampica kočnice počinje žmirkati u zavojima prilikom oštrije vožnje, provjerite nivo ulja, za kočnice, jer u zavojima prilikom naginjanja automobila, ulje u posudici “poleti” u jednu stranu, plovak padne niže i pošalje signal niskoga nivoa na kontrolnu lampicu. Prije dolijevanja dobro je vizuelno pregledati unutrašnje strane kotača i prostor oko glavnog kočionog cilindra, da se isključi mogućnost nedostatka zbog propuštanja. Naime, nedostatak ulja u posudici uvijek je samo posljedica, a ne uzrok. Slijedeće što treba pogledati je stanje debljine disk pločica. Kako se pločice troše, tako klip sve više izlazi prema van i iza sebe ostavlja prostor kolji ispunjava ulje iz posudice. To naravno rezultira manjim nivoem u posudici. Ako na pločicama ima preko pet milimetara “mesa”, dolijte ulje, a na slijedećem servisu ili prije obavezno zamjerite. Ako su tanje, nemojte niti dolijevati, nego mijenjajte pločice, a na slijedećem servisu ili prije obavezno zamijenite. Ako su tanje, nemojte niti dolijevati, nego mijenjajte pločice, a kad klipovi budu vračeni u nulti položaj zbog novih, debljih pločica, nivo će se podignuti.