Bez sumnje, laparaskopska kirurgija je minimalno invazivna, uspoređujemo li je s klasičnim operativnim zahvatima. 4-5 malih rezova sasvim je dovoljno za uvođenje svih instrumenata i operiranje, gledajući u monitor. Neki kažu da je to video-igra s organima. Možda vrhunac medicinske tehnologije. A svakako izbor pacijenta, ukoliko mu se ponudi kao jedna od opcija. Jer su ožiljci manji. I sve djeluje jednostavnije i nedužnije. Broj učinjenih zahvata strahovito raste. Smiješi se ušteda na bolničkim danima. Pravi melem za pretrpane bolnice. Pitate se što u svemu ne valja? Pa, štošta. Znate, NIJE ISTO VIDJETI ORGAN PRED SOBOM ILI GLEDATI GA NA MONITORU. Uz to, kirurg i ne vidi sve ono što bi htio vidjeti. Dočaravanje sve 3 dimenzije putem optičkih instrumenata može biti problematično. Izostanak "dodira organa" svakako povećava mogućnost greške. Zarezivanja tamo gdje ne treba. Zahvat traje i do 7 PUTA duže od klasičnog. Kada su odstranjenje žučne vreće počeli izvoditi laparaskopski, BROJ OZLJEDA ŽUČOVODA POVEĆAO SE ZA 305 % u 3 GODINE. Iako se to isprva pripisivalo manjku utreniranosti osoblja, IZGLEDA DA SU NEVOLJE "PRIROĐENE" POSTUPKU. Prema nekim istraživanjima, bolja obučenost ne smanjuje BITNO broj KOMPLIKACIJA. Recimo, kod 5% histerektomija, izvedenih na takav način, dolazi do neke od ozljeda na urinarnom traktu. Već znate, u pitanju su KOMPLIKACIJE. U okviru jedne velike studije, zaključili su da su kod laparaskopskih operacija hernije (kile) česte posljedice u obliku oštećenja živaca, mokraćnog mjehura ili krvnih žila. U svakom slučaju, češće nego kod "otvorenih" operacija. No, ima nešto još gore... Uobičajeni kirurški zahvat kod bolesnika od raka svakako povećava opasnost od širenja bolesti. To se odavno zna. Međutim, TAJ RIZIK JE JOŠ VEĆI KOD LAPARASKOPSKOG ZAHVATA. Lakše se zarezuje tumorozno tkivo, a izrezani organ (ili dio organa) mora biti stisnut i izvučen kroz male rupe. Svako zarezivanje ili stiskanje oboljelog tkiva znači VEĆU MOGUĆNOST ZA SIJANJE RAKA NA NOVE LOKACIJE. (U rizične procedure svrstava se i biopsija.) Pretpostavlja se da mnogi tako pogoršavaju ionako teško stanje, a da toga zasigurno nisu svjesni. A što je s bržim oporavkom nakon laparaskopskog zahvata? Iako je to glavni argument "za", izgleda DA NI TO NIJE SLUČAJ. Recimo, postoperativna bol i dužina oporavka nakon kirurgije slijepog crijeva OTPRILIKE SU ISTI, bez obzira na izabranu metodu. Zapravo, izbor metode možda i nije ključno pitanje. Važnije od toga je SVRSISHODNOST predložene operacije. Jeste li sigurni da nešto ne možete riješiti na MANJE STRESAN NAČIN? Jeste li sigurni da će vam operacija uopće pomoći? Ovakva pitanja uopće ne postavljam bez razloga... Tri od četiri odstranjena slijepa crijeva u Njemačkoj pokazala su se potpuno normalna. Prema časopisu Lancet, 60% svih operacija na kralježnici nije bilo neophodno. Težnja k radikalnom uklanjanju cijele dojke, zahvaćene rakom, uopće ne poboljšava šanse za opstanak. Četiri puta je opasnije operirati herniju nego ne. By-pass operacija najčešće je tek privremeno rješenje... Ukratko, tko god se odluči za "nož", mora biti itekako svjestan ozbiljnosti postupka. Da li je bolnica, u kojoj se namjeravate liječiti, na dobrom glasu? Da li ste iscrpili sve druge opcije? Hm, možda će biti potreban i široki osmjeh sreće.