Otvorila se nova zračna luka u Zagrebu. Zove se Franjo Tuđman. Od tamo će Hrvati odlaziti u svijet. I tamo će se vraćati. Oni koji se budu vraćali.

Ne znam hoće li aerodrom imati i spomenik. Bilo bi lijepo da ljude pozdravlja njegovo ljubavlju okupano lice. Neki osjećaj topline prošao bi kroz drage goste i to bi bio prvi doživljaj Hrvatske. Kao što je bio i nama kada je država zaživjela pod njegovim vodstvom. I još uvijek živimo pod tim okriljem ljubavi. Ljudi s radošću žive i sjećaju se tko je za to zaslužan. A njegova stranka i dalje vlada i pruža nam sve blagodati njegove vizije i sna.

– Ah, kako je lijepo podsjećati se svaki put tko je zaslužan za sve ovo.

– Misliš, dok čekaš u redu za plaćanje računa a avioni prelijeću preko tebe.

– Ili dok me izbacuju iz tramvaja jer se vozim bez karte.

– Ili dok gledam penzionere koji pretražuju kante za smeće.

Sada uživo pratimo i potrese u velikom hrvatskom koncernu, koji je nastajao upravo u vrijeme našeg avionskog predsjednika. Podrhtava, a radnici i ostatak Hrvatske budno prate što će se dogoditi. Svaki pomak odražava se i na sudbinu običnih ljudi. Bilo onih koji tamo rade, ili dobavljača i njihovih obitelji, radnika kod dobavljača i njihovih obitelji i sve redom do nekoga tko naizgled nema nikakve veze s tom firmom. Kao i kod velikih banaka u Americi, i ovdje je država bila spremna na intervenciju ako bude potrebno. Ne može se dozvoliti gubitak tolikog broja radnih mjesta. Pogotovo ne pred lokalne izbore. Što bi to reklo o stranci na vlasti?

– Nećemo to dopustiti. Što će ljudi reći? Da se ne brinemo za njih? Da nas baš briga?

– Nikako to ne smiju pomisliti.

– Neka misle nešto drugo.

– Neka misle da ih volimo.

– Ajmo ovako. Neka misle da ih volimo tako što ćemo im nešto dati.

– A što bi im mogli dati?

– Nešto što bi im ionako trebalo. Aerodrom?

– Super! Dobra ideja. Ajmo ga još nazvati po predsjedniku, tako da imamo besplatnu reklamu zauvijek.

– Zauvijek je predivna riječ za političara.