"Odvažni gerontolozi na sveučilištu Tufts (SAD) posjetili su starački dom, odabrali grupu najnježnijih štićenika i podvrgli ih režimu stjecanja težine. Čovjek bi se mogao uplašiti da će iznenadno izlaganje vježbama iscrpsti ili ubiti te ljude, ali zapravo su napredovali. Za osam tjedana, iscrpljeni mišići obnovili su se za 300%, poboljšala se koordinacija i ravnoteža, a s njima i opći osjećaj aktivnog života. Nekolicina njih, prethodno nesposobnih ustati bez pomoći, sada su tijekom noći sami odlazili u kupaonicu, što je predstavljalo povratak dostojanstva koji ni u kom slučaju nije beznačajan. Ono po čemu je, međutim, ovo postignuće zaista čudesno, je činjenica da je najmlađa osoba u grupi imala 87,a najstarija 96 godina." Citat je ovo iz knjige dr. Deepak Chopre u kojoj se bavi problemima starenja, kako onim fiziološkim, tako i psihološkim. On posebno u svojim radovima ukazuje na značaj osobnog stava prema sebi i okolini, koji po njemu i determinira brzinu i kvalitetu samog starenja. Stoga sve njegove knjige toplo preporučam. No, ono što je pokazao ovaj citat i pokus kojeg su učinili liječnici među stanovnicima staračkog doma upravo je još jedan dokaz protiv teorije "štednje" organizma ili nekih njegovih dijelova. Tako se vrlo često savjetuje ljudima sa početnom artrozom u koljenima ili kukovima da "manje hodaju" ili "manje se naprežu", iako je sasvim lijepo i na mnogim mjestima dokazivano i dokazano da svakodnevne aktivnosti ne utječu na brzinu napredovanja ovog oboljenja. Dapače, umjereno vježbanje smanjiti će bolove i poboljšati pokretljivost. Kod starijih ljudi taj pristup poput: "Samo se vi odmorite!" postaje gotovo ritual. Za svaku i najmanju bol u starijoj populaciji obožavamo prepisati ležanje. Vrlo je često takav pristup pogrešan i upravo suprotan onome što želimo postići, a to je stanje bez bolova i sposobnost samostalnog obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Naprosto zaboravljamo da je dobar dio sposobnosti prilagodbe organizma još uvijek prisutan, već samim tim što smo živi i bez obzira u kojem se životnom dobu nalazili. No, naš stav je i u struci nerijetko određen našom vlastitom slikom starenja na način da je ono povezano sa gubitkom motoričkih funkcija u smislu smanjenja snage i brzine na svim poljima. Ta slika nam često onemogućava da sagledamo preostale mogućnosti u čovjeku, te ih pomoću fizioterapije i vježbi iskoristimo. Tako mirovanjem pogrešno pokušavamo sačuvati funkcije organizma u kojemu se sve kreće i koji bez pokreta dalje propada. A u svakodnevici treba težiti upravo suprotnom. Pokret je nasušna potreba, kako mišićima, tako tetivama i zglobovima, ali i probavnom traktu, mokraćnom sustavu, pa i živcima i mozgu, a da o cirkulaciji krvi i limfe i ne govorim. U tom smislu u ovom gradnju kronično nedostaju programi koji bi kretanje približili populaciji treće životne dobi. Klasični aerobic, kao i uvjeti u našim fitness centrima, posve su nepodesni za njih. Tek je u začetku projekt koji je započeo jedan moj kolega održavajući dva puta tjedno rekreaciju za starije. On sustavom vježbi prilagođenim njihovim specifičnim potrebama postiže upravo ono što im najviše treba, a to je aktivnost. Vidjeti ih kako napreduju, godinama i stavu okoline usprkos, zadovoljstvo je koje se riječima ne da opisati.