Lijekovi za uklanjanje bolova, ili kako ih od milja volimo zvati analgetici, sjajna su stvar. Uvijek su pri ruci, može ih se nabaviti bez recepta i kada se bol pojavi samo jednu tableticu na jezik, malo vode i nastupa nirvana tijekom slijedećih nekoliko sati. Kada djelovanje popusti, isti se postupak može ponoviti opet i opet i opet i opet i ponovo, pa ponovo, pa opet i opet. Ako treba i u nedogled. No, dobro, to je ljudski. Bol je nešto što jest nepoželjno, pa ako mi laici i ne znamo što se sve može dogoditi kao posljedica dulje upotrebe analgetskih pripravaka i što može biti rezultat neliječenja osnovnog procesa koji uzrokuje bol, to svakako znaju liječnici, kako oni opće prakse, tako i specijalisti. Onda vam se dogodi da dođete na pregled k liječniku, koji isto tako posegne za analgeticima kao prvim, a nekad i jedinim načinom liječenja. O.K. U nekih oboljenja, kao što su na primjer migrene, doista nema druge terapijske mogućnosti, ali cijeli niz degenerativnih bolesti i upalnih procesa treba liječiti i zaliječiti, ako ne već i izliječiti, a ne samo pokriti bol kemijskim pripravkom. Naravno da to nije problem isključivo liječnika kod kojeg dođete na pregled, jer je i on frustriran sustavom koji funkcionira vrlo loše. Pa tako ako vam se ukoči vrat ili vas uhvati križobolja, možete doći na red za fizikalnu terapiju tek za nekoliko mjeseci. U takvim je uvjetima tableta ponekad i jedino rješenje. Ta nemogućnost pravovremenog odlaska na fizikalno liječenje i rehabilitaciju može bitno pogoršati postojeće oboljenje i ubrzati patološki proces, stoga će u skoroj budućnosti nešto trebati promijeniti i u sustavu fizikalne medicine unutar državnih ustanova, dakle onih koji se financiraju od strane fonda zdravstva. Nedavno sam započeo liječenje jednog vrlo mladog rukometaša koji trenutno igra u Austriji i tom igrom zarađuje za život. Tijekom igračke sezone žalio se na konstantnu bol u ramenu, koja nije prestajala niti nakon dužeg odmora. Nakon svih pretraga utvrđena je upala zajedničkog hvatišta nekoliko mišića na ramenu, te je terapijski pristup bio oslonjen samo na primjenu kombiniranog lijeka čija je glavna funkcija uklanjanje boli. Tijekom slijedećih mjeseci (do kraja rukometne sezone) on je bio konstantno pod utjecajem tog medikamenta uzimajući ga u ritmu dva puta na dan uz nesmanjeni trening i natjecanje. I da skratim priču, na kraju sezone, prvih nekoliko dana nakon prestanka uzimanja analgetika nije mogao podići ruku u ramenu, a nešto kasnijim pregledom utvrdila su se i dodatna oštećenja još dviju tetiva u istom zglobu te postavila sumnja i u cjelovitost zglobne hrskavice. Pojednostavljeno govoreći stanje se u tom ramenu bitno pogoršalo i ono sada zahtjeva duže i intenzivnije liječenje, uz neizvjesniji krajnji ishod od onog koji bi se dogodio da se kompletnom i sustavnom liječenju pristupilo odmah, bez izolirane analgetske terapije. No, s obzirom da se radi o vrlo mladom sportašu, visoko motiviranom za nastavak svoje sportske karijere, svi uključeni u njegovo liječenje smo optimisti, kao u ostalom i on sam. Ovaj primjer iz prakse više no jasno pokazuje štetnost i moguće posljedice neadekvatnog liječenja zasnovanoga samo na smanjivanju bolova. Posljedice u konkretnom slučaju jesu velike, ali ne i nerješive, što je dijelom rezultat i životne dobi u kojoj su regenerativni procesi vrlo živi, pa je stoga i prognoza vrlo dobra. Zapitati se treba kakve posljedice sličnog pristupa mogu imati ljudi srednje i starije dobi sa kroničnim i degenerativnim bolestima kao uzrocima bolova i hoće li ih biti moguće sanirati na zadovoljavajući način kao kod ovog dvadesettrogodišnjeg rukometaša.