Istegnuće mišića stražnje lože, kao što je to detaljno opisano u prošlom broju, nastaje kao rezultat jednog ili više faktora u trenažnom procesu, ili kao posljedica traume. Ono u svojoj osnovi predstavlja parcijalnu rupturu, odnosno djelomično puknuće mišića. Po veličini oštećenja, dijeli se na prvi, drugi i treći stupanj. Kada je ono dijagnosticirano, te otklonjena mogućnost drugih uzroka, slijedi liječenje. Odmah po ozljedi važan je odmor. Iako potpuno mirovanje nije nužno, mora se uspostaviti pošteda od aktivnosti koje uzrokuju bol. U prvih nekoliko dana terapija se svodi na hladne ili ledene obloge kojima je cilj umanjiti bolove i smiriti upalni proces, te kompresiju elastičnim povojem, a kako bi se smanjilo eventualno nastajanje hematoma. Nakon tog početnog perioda slijedi fizioterapija sa naglaskom na masažu, ultrazvučnu terapiju, magnet, te laser, a sve sa ciljem poticanja resorpcije hematoma, te ubrzanja procesa cijeljenja. U isto vrijeme kreće i kinzioterapija, odnosno vježbanje, koja se u početku svodi na lagane vježbe istezanja i propriocepcije, a kasnije i na vježbe izdržljivosti, snage, repetitivne snage, te na kraju i specifične kineziološke spletove karakteristične za sport kojim se ozlijeđeni sportaš bavi. Osobito je važno po sanaciji simptoma (izostanku bolova) povratak u punu sportsku aktivnost izvesti polako i odmjereno, e kako bi se izbjeglo ponovno ozljeđivanje. U istegnuća prvog i drugog stupnja, ukupno liječenje do povratka u sportsku aktivnost traje okvirno tri tjedna i nije ga moguće skratiti bez ozbiljnijeg rizika za ponovnim ozljeđivanjem. Ozljede trećeg stupnja liječe se duže, kao i opsežnije mišićne rupture. Pojava istegnuća mišića stražnje lože ukazuje na neki problem u samom treningu ili u tijelu sportaša. Tako Amerikanci kao najčešći uzrok ove ozljede navode opterećenja u treningu koja nazivaju "too much too soon", ili u direktnom prijevodu- previše, prerano. To se odnosi na naglo povećanje opterećenja u treningu, koje ili nije popraćeno adekvatnim zagrijavanjem i razgibavanjem, te istezanjem, ili prije tog povećanja opterećenja nije slijedio period pripreme tijela za taj nivo opterećenja, ili je pak sportaš preumoran ukupnim treningom, te tako doveden u zonu rizika. Drugi splet problema odnosi se na tijelo sportaša i njegov mišićno tetivni sustav. Na tom polju riziko faktori svakako su slaba fleksibilnost (istezljivost) mišića nogu, nesrazmjer u snazi mišića stražnje lože i kvadricepsa, ali i trbušno-leđnog zida, te mogućih stanja na mišićima preponske regije, koji u mnogim kretnjama služe kao stabilizatori. Ispravljanje tih nedostataka na tijelu sportaša, kao i modifikacija trenažnog procesa važne su poluge u sprječavanju ponovljenih ozljeda mišića stražnje lože natkoljenice. Poseban problem predstavljaju upravo ponovljene ozljede mišića stražnje lože. Jedan dio takvih stanja možemo objasniti preranim povratkom u punu sportsku aktivnost, nesaniranim problemima u mišićno-tetivnom sustavu donjih ekstremiteta, ili iznenadnim traumama. Drugi pak dio ponovljenih ozljeda događa se naizgled bez objektivno ustanovljivih razloga. Jedna od teorija koja objašnjava te i takve ozljede govori kako je upravo ožiljak koji se stvori na mjestu puknuća mišićnih vlakana (isto kao što se stvori i ožiljak na koži poslije posjekotina) predstavlja točku najmanjeg otpora, ili najslabiju kariku u samom mišiću, te pri intenzivnijim naporima on popušta upravo na tom mjestu. I takva se stanja mogu uspješno liječiti i trajno sanirati, ali za taj je zadatak potrebno više tjedana, a ponekad i mjeseci. Njihov se tretman zasniva na dvije uporišne točke. Prvi je povećanje fleksibilnosti ili mekoće samog ožiljka i to cross-friction masažom, ultrazvukom, te u novije vrijeme terapijom udarnim valom. Drugi je poticanje širenja kapilarne mreže u mišiću i to intenzivnim aerobnim vježbanjem niskog intenziteta u dugim intervalima (laganim trčanjem ili vožnjom bicikla u vremenu dužem od pola sata). Upornost je i ovdje ključ konačnog uspjeha.