Djeca su posve specifična, kako u pogledu zahtjeva koje pred njih treba postaviti jedan trenažni proces, tako i u dijagnostici i liječenju sportskih ozljeda. Nije uzalud unutar medicine posebna subspecijalizacija iz dječje ortopedije. Njen je cilj liječiti poremećaje na sustavu za pokretanje koji se događaju unutar perioda rasta i razvoja. Upravo tako i sportska fizioterapija polaže posebnu pažnju na sportsku aktivnost djece, te nastoji svojim tehnikama, a u dogovoru sa trenerima i liječnicima drugih specijalnosti, pružiti djeci potporu zdravom rastu, te na vrijeme prepoznati ozljede i potom ih sanirati najbrže što je moguće. U tom je zadatku pomoć roditelja od neizmjerne važnosti. Prvi problem s kojim se susrećemo kod djece svakako je nedovoljno razvijen "bolometar". To je onaj osjećaj koji nama odraslima govori koja je bol jaka, a koja slaba, te shodno tome i koja bolnost zahtjeva stručnu medicinsku pomoć, koja pak kućno liječenje, a koja će vjerojatno proći sama od sebe. Taj "bolometar" razvili smo s vremenom i on se oslanja na iskustva koja smo sa različitim bolovima unutar različitih oboljenja i ozljeda imali u prošlosti. Djeca, za razliku od nas, imaju vrlo kratku prošlost i malo iskustva, te njihov "bolometar" nije još dobro uštiman. Tako nije rijetkost da ono može percipirati samo dvije krajnosti-boli i ne boli. U tom smislu, postaviti djetetu pitanje boli li te malo ili jako, često je posve besmisleno. Za temu percepcije bolnosti valja imati na umu da u posebno kompetitivnim sportskim sredinama može biti nepopularno priznati ozljedu ili bolnost, te neka djeca treniraju usprkos bolovima i ozljedama. To može biti opasno, naročito stoga što kasnijim dolaskom na pregled i liječenje, ono biva znatno duže i kompleksnije. Sve u svemu, svaka ozljeda čija je posljedica vidljiv otok, značajnije oštećenje kože ili bolnost koja traje duže od 24-48 sati bez znakova slabljenja zaslužuje pažnju i što hitniji liječnički pregled i tretman. Kronične ozljede, koje niti u djece nisu rijetkost, a traju više tjedana, pa čak i mjeseci, traže posebnu i vrlo specijaliziranu skrb, u kojem glavnu riječ imaju ortoped, te sportski fizioterapeut. U liječenju svih tih ozljeda jasno treba naznačiti tri faze. Prva je primarna terapija i izvodi se u specijalističkoj ortopedskoj ili fizioterapeutskoj ordinaciji, te obuhvaća dijagnostiku i prvo zbrinjavanje ozljede. Druga faza sastoji se uobičajeno od fizioterapijskih tehnika, bilo da se radi o punoj fizioterapiji, ili pak o nekom vidu vježbi iz njenog domena. Cilj je ovog terapijskog dijela potpuno smiriti upalni proces, privesti cijeljenje svome kraju i osposobiti ozljeđeni segment za sportske napore. Treći, i po mojem osobnom mišljenju i najvažniji dio liječenja, jest povratak ozljeđenog sportaša u samu sportsku aktivnost. Unutar njega važno je učiniti još jedan detalj, a to je detektirati eventualne rizike u samom treningu koji mogu doprinijeti ponovnom ozljeđivanju, te ih u suradnji sa trenerom otkloniti. Takva modifikacija trenažnog procesa, na žalost, rijetko se izvodi, jer ili je vremena premalo, ili je razumijevanje procesa nastanka ozljede slabo, te se jedan dio ozljeđene djece ponovno ozljeđuje već u prvim treninzima poslije završene terapije. Zaista, suradnja između medicine i trenerske profesije u cijelosti danas je daleko bolja no što je bila prije desetak godina, no na tom se polju još može i mora poraditi. Sama sportska fizioterapija, kao mjesto razumijevanja generiranja sportskih ozljeda, načina njihove sanacije, kao i metoda opće i specijalne prevencije unutar i van sportskih aktivnosti, bitno se razlikuje od klasične fizioterapije. Bilo bi dobro da svaki sportski klub ima svog fizioterapeuta, no iluzorno je očekivati da će se takav organizacijski iskorak dogoditi u dogledno vrijeme. Do tada dobro je imati svog sportskog fizioterapeuta od povjerenja kojem će se mladi sportaš obratiti pri prvim znacima ozljede, kao i za sve one savjete nužne u svakodnevnoj sportskoj aktivnosti.