Nakon što je definitivno postavljena dijagnoza rupture prednje ukrižene sveze (ACL-a), slijedi liječenje koje kod ove ozljede nikada nije jednostavno, a niti kratko. U koliko se radi o djelomičnom puknuću ligamenta, tada se okrećemo neoperativnom tretmanu u smislu fizioterapije i kinezioterapije. Cilj je ukloniti eventualno prisutan otok, te postupno ojačati mišiće koji okružuju koljeno, a zatim ih i pripremiti za sve ono što ih očekuje u okruženju jedne sportske aktivnosti (ako je pacijent aktivni sportaš). Cijeli taj proces traje oko 12 tjedana, a uključuje tehnike poboljšanja izdržljivosti, brzine reakcije i balansa. Kada je riječ o potpunom puknuću ACL-a, stvari se još više kompliciraju, jer taj ligament nije moguće naprosto «sašiti» i na taj način popraviti ozljedu. Kako se radi o nedostatku krucijalnog stabilizatora koljena, danas se u modernoj ortopediji nastoji što je ranije moguće učiniti tzv. «plastika» ligamenta. Taj operativni zahvat uključuje uzimanje dijela ligamenta patele ili dijela tetive jednog od mišića stražnje lože natkoljenice te njegovo implantiranje na mjesto rupturiranog ACL-a. Koliko je ozbiljan ovaj zahvat govori i činjenica da se u procesu buši i butna i goljenična kost, te se u tako pripremljene udubine postavljaju krajevi novog ligamenta. Sve se zajedno fiksira vidama. Nakon operacije slijedi dug rehabilitacijski postupak, koji neizostavno traje 6 mjeseci i uključuje sve što je već navedeno u neoperativnom liječenju djelomične rupture. Valja isto tako reći da je uspješnost ovog postupka od 70°-90°, a u zavisnosti od autora studije, dok se pod uspješne ishode računaju oni pacijenti koji se mogu vratiti u potpuni opseg fizičkih aktivnosti prije operativnog zahvata (uključujući tu i sportaše). Treba napomenuti da postoji i alternativa operativnom zahvatu. To je već spomenuti neoperativni pristup, u kojem se nastoji kao i kod djelomične rupture, osposobiti mišićno ligamentarni sustav da preuzme dio ili kompletnu funkciju stabilizacije koljena. Dobra strana tog pristupa jest činjenica da se izbjegava jedna prilično opsežna operacija, te se ukupno vrijeme liječenja skraćuje na cca 3 mjeseca. No, opasnost se krije u tome da u koliko ponovo dođe do «izlijetanja» koljena, odnosno nestabilnosti pri kretanju, vrlo je vjerojatno da će ono pruzročiti novo oštećenje drugih struktura u koljenu (poput meniskusa, hrskavice ili drugih ligamenata). Stoga valja vrlo pažljivo odmjeriti sve razloge za i protiv operativnog zahvata u konkretnom slučaju, te se na kraju o postupku liječenja dogovoriti i sa pacijentom. Uopćeno govoreći, plastiku ACL-a izbjegavamo kod vrlo mladih i vrlo starih pacijenata. Kod ovih prvih iz razloga što rast nije završen, a kod drugih jer taj tip ozljede neće bitno utjecati na njihovu pokretljivost. Isto je tako važna fizička aktivnost samog pacijenta. Ukoliko se radi o osobi koja se malo kreće i nema sportskih afiniteta, tada operacija neće biti neophodna. Ukoliko je, s druge strane, riječ o aktivnom ili profesionalnom sportašu, pogotovo ako se radi o sportu poput skijanja, košarke, rukometa ili odbojke, plastika ACL-a može biti najbolje riješenje. Istini za volju, moram reći da postoji nemali broj sportaša iz spomenutih sportova koji su se uspjeli vratiti punoj sportskoj aktivnosti poslije ove ozljede i bez operativnog zahvata. Isto je tako mnogo onih koji su to pokušali, ali su na kraju zbog cijelog niza problema bili prisiljeni učiniti operativni zahvat. Sve to govori u prilog činjenici da se u slučaju potpune rupture ACL-a (kao u ostalom i kod cijelog niza ostalih ozljeda ili oboljenja), odluka o smjeru liječenja treba donjeti individualno, u dogovoru sa pacijentom, a poštujući sve njegove specifičnosti.