Liječenje u glavnom zamišljamo kao nekakav proces koji ima svoj početak, sredinu i kraj. On negdje u našoj svijesti uključuje medicinske procedure poput uzimanja lijekova, mirovanja, operativnog zahvata ili sličnog, ali je uvijek i svugdje prisutan završetak. Dakle jednom mora doći do izlječenja, a nakon toga život se može vratiti u svoju ustaljenu kolotečinu kao i prije pojave bolesti ili njenih simptoma. To možda jest tako kod akutnih stanja, ali kronične i degenerativne bolesti sasvim su druga priča.
Da skratim , jer su o toj temi napisane cijele enciklopedije, kronične su bolesti (ovdje prije svega mislim na sustav za pokretanje) neizlječive, ali jesu lječive. Ili drugim riječima, simptomi poput bolova, zakočenosti, trnjenja, grčeva i sličnog mogu se smanjiti ili ukloniti na kraće ili duže vrijeme, ali oni se vraćaju, dok sam proces degeneracije napreduje neovisno o tome osjećamo li simptome ili ne. Tako je uvijek, neovisno o tome radi li se o artrozi, spondilozi, diskopatijama, periartritisima ili nečem sličnom. Fizikalna terapija, kineziterapija, pa ako hoćete i kiropraktika, akupunktura, akupresura, sve do lijekova ovdje se upotrebljavaju povremeno i po potrebi, a da niti jedna od spomenutih metoda ne polučuje trajni efekt, bilo zbog toga što se ne mogu primjenjivati neograničeno, bilo poradi ograničenog djelovanja same procedure. Jedino liječenje koje može i mora biti trajno i neprekinuto, a čije djelovanje jest neupitno i u dužem vremenskom periodu jesu vježbe. Pa opet, medicinska gimnastika u svom izvornom obliku kakva se sprovodi i preporučuje unutar ustanova za rehabilitaciju, iako svrsishodna, ima nekoliko bitnih ograničenja koja smanjuju njenu djelotvornost. Prva je nedovoljna elastičnost, jer se sličan ili isti skup vježbi preporučuje većini pacijenata sa istim oboljenjem, bez obzira razlike koje postoje, a osim toga to je skup vježbi koje bi se u neizmjenjenom obliku trebale raditi konstantno. To neminovno vodi u dosadu i zasićenje, te na kraju i do prekida vježbanja. Ne treba niti spominjati da tijelo ima veliku mogućnost prilagodbe, pa se na iste vježbe i opterećenje brzo navikava, što znači da vrlo brzo nestaje onaj podražaj koji te vježbe trebaju prozročiti u nekom zglobu ili sustavu, pa stoga izostaje i rezultat. U sadašnjem ustroju državnih rehabilitacijskih ustanova nije moguće ustoličiti sustav u kojem bi se provodilo vježbanje sa progresivnim opterećenjem, jer bi to zahtjevalo mnogo više kadra i prostora od onog koji je sada na raspolaganju, ali i stavljanje naglaska na preventivu i u tom segmentu medicine, na što ćemo još pričekati. Kako većina vas koji bolujete od neke od degenerativnih bolesti nema vremena čekati da taj proces promjena u zdravstvu završi, a s obzirom da privatna inicijativa na tom polju još nije dovoljno zaživjela preostaje još jedna mogućnost koja se u mojoj praksi pokazala kao dobra i po rezultatima koje je donosila u čisto medicinskom smislu i po zadovoljstvu koje su osjećali sami pacijenti.
Taj se pristup slobodno može nazvati liječenje sportom. Njegov je osnovni cilj izabrati sport i odrediti nivo opterećenja u njemu za svako oboljenje i svakog bolesnika posebno. To ne znači bavljenje sportom intenzitetom jednog profesionalca, naprotiv, ono je sve svedeno u okvire jedne rekreacije, a cilj je korištenje specifičnih kretnji jedne sportske discipline u svrhu liječenja i usporavanja degenerativnih procesa. Ne trebam naglašavati da je u tom slučaju izbjegnuta monotonija, a dobiveno progresivno povećanje intenziteta u skladu sa poboljšanjem sposobnosti organa ili organizma u cjelini, što će reći da su svi preduvjeti za uspješno liječenje objedinjeni, te garantiraju neusporedivo bolji rezultat od klasičnog pristupa.
