Trzajna je ozljeda vrata (TUV) oštećenje mekih tkiva vratne kralježnice do kojeg dolazi pri specifičnim, naglim i nekontroliranim kretnjama vrata, kao što se to događa kod saobraćajnih nesreća, padova na skijanju, ili udaraca, odnosno padova unutar borilačkih sportova. Liječenje uvelike ovisi o nalazima dijagnostičkih pretraga. Ukoliko je MR (magnetska rezonanca) ukazala na izrazitu herniju diska (deformaciju hrskavične ploče) kao posljedicu TUV, koja potom još i izrazito pritišće na izlazišta živaca, tada se operativni zahvat neće moći izbjeći. Kako je pri samom trzaju osim diskusa oštećen ili čak i potpuno pukao dio ligamentarnog sustava koji učvršćuje samu vratnu kralježnicu, osim samog uklanjanja hernije diska, potrebno je i dodatno učvrstiti sada vrlo nestabilan dio vrata. To se čini ugradnjom metalne pločice kojoj je funkcija upravo to- fiksirati i stabilizirati vratni segment kralježnice. Rehabilitacija nakon takvog operativnog zahvata zna biti duga i vrlo naporna. Srećom, takav razvoj događaja vrlo je rijedak. Neusporedivo češće oštećenja mekih tkiva kod TUV nisu tolika da bi zahtjevala operativni zahvat, već samo konzervativno liječenje. No, kao i u nekim drugim slučajevima i ovdje postoje dva pristupa takvoj terapiji. Naime, tijekom prošlih se desetljeća ustalila praksa koja nastoji vrat držati nepokretan (imobiliziran) tijekom minimalno tri tjedna od ozljede. To znači da pacijent neizostavno mora nositi tzv. Šancov okovratnik cijelo to vrijeme. Objašnjenje iza takvog postupka jest da se na taj način najbolje dozvoljava oštećenim mekim tkivima da zacijele. S druge strane, posljednjih smo godina uvidjeli da sama imobilizacija uzrokuje nove i neugodne simptome kod duže primjene. Tako smo primjetili da liječenje u cijelosti traje to kraće što se kraće nosi imobilizacija. Danas neki od eminentnih američkih neurologa preporučuju imobilizaciju tek 72 sata neprekidno, a nakon toga tek povremeno, najbolje po noći. Cijelo to vrijeme valja sprovoditi niz metoda fizioterapije, koje su okrenute na smanjivanje mišićnog spazma (refleksnog i bolnog grča mišića kao posljedice ozljede), bolova, te poboljšanju pokretljivosti vrata. U tom smislu na raspolagnju nam je cijeli arsenal, od masaže i akupresure, preko elektroterapije, lasera, ultrazvuka sve do toplih obloga i hidroterapije. U slučajeva sa visokim intenzitetom bolova dobro je primjeniti i lijekove u njihovu suzbijanju. Nakon tjedan ili dva od ozljede (a sve u zavisnosti od stupnja oštećenja) dobro je koristiti i manipulativnu terapiju, popularnu kiropraktiku, napose zato što je vjerojatno da je pri samome trzaju došlo do promjena u odnosima malih zglobova vratne kralježnice, te oni mogu nositi dio uzroka ukupne simptomatologije. Vježbe snage i fleksibilnosti dobro je raditi već u prvoj fazi liječenja, odmah po skidanju Šanca. Dužina liječenja zavisi opet o nivou oštećenja mekih tkiva, a često i o prethodnom mišićnom statusu. Tako sam u svojoj praksi vidio pacijente kojima su se simptomi povukli već nakon nekoliko terapija, ali i one kojima je dio simptoma (naročito glavobolje i bolovi u vratu) zaostali i nakon upornog tromjesečnog liječenja. Općenito, bolji se rezultati postižu u visko motiviranih ljudi koji su spremni redovito vježbati u svrhu dodatne stabilizacije cijelog segmenta. I na kraju statistika. 75% svih pacijenata koji su doživjeli TOV potpuno se oporavi u manje od tri mjeseca od ozljede. Od preostalih 25% samo 5% ima simptome toliko izražene da zahtjevaju dodatnu dijagnostiku i novi interdisciplinarni pristup u iznalaženju drugih terapijskih mogućnosti.