Svako normiranje dopuštenih otrova u hrani vuče za sobom brojne probleme. Nikoga ne zanima ako zbog tog istog otrova nakopate rak ili kakvu drugu boleštinu za nekoliko mjeseci ili godinu dana, jer je uzročno-posljedičnu vezu onda gotovo nemoguće dokazati.
Turski limun uzburkao je duhove, iako cijeli slučaj djeluje, u najmanju ruku, tragikomično. Ako to uopće i je slučaj. Činjenice su ove: Limun je mjesecima bio jako skup, a onda je turski limun naglo pojeftinio. Onda je Regionalna organizacija za zaštitu potrošača objavila da je turski limun tretiran fungicidom imazalilom, koji je vrlo opasan i ima kancerogeno djelovanje. Iritira kožu i djeluje na reproduktivne organe. Kod djece izaziva probleme u središnjem živčanom sustavu. Kako otrov prodire i ispod kore, nije ga moguće odstraniti nikakvim pranjem. Ukratko, ne možete ga izbjeći. Naravno, ljudi su počeli zaobilaziti limun kao kugu, a većina velikih centara ga je potiho povukla s polica. Iako to nisu morali. Po državnim institucijama i kontrolama, sve je u savršenom redu. Tu počinje tragikomedija.
Znate li da se ovaj fungicid već dugo koristi, a da nitko nije reagirao? (Zapravo, trgovački centri potiču njegovu upotrebu, jer se agrumi tako daleko sporije kvare.) Po svemu sudeći, njime se prskaju i naše mandarine. Možda ne cijela proizvodnja, ali jedan dio sasvim sigurno. Dakle, ima li razloga za zabrinutost?
Prema državnim institucijama, zatrovanost se stalno kontrolira i ona je u dopuštenim okvirima. Dakle, ništa nezakonito nije se dogodilo. MALO TOKSIČNOG DODATKA nije štetno. (Začudo, nitko ne govori koliko limuna ili mandarina možete pojesti, a da to „malo“ ne postane „puno“.) Tu je bitan princip, a ne samo puka deklaracija na proizvodima.
Svako normiranje dopuštenih otrova u hrani vuče za sobom brojne probleme. Dakle, štetne su količine otrova od kojih se brzo razbolite. Takvim načinom razmišljanja, većina teških otrova bez problema se legalizira. Nikoga ne zanima ako zbog tog istog otrova nakopate rak ili kakvu drugu boleštinu za nekoliko mjeseci ili godinu dana, jer je uzročno-posljedičnu vezu onda gotovo nemoguće dokazati. I nikoga ne zanima da li uz taj otrov konzumirate još i stotinu drugih otrova, koje ste isto pojeli u malim (dopuštenim) količinama. Nikoga ne zanima što će s vama biti kasnije (kada toksični koktel zasjedne u jetri i drugim organima), bitno je da ste vi živi i zdravi nakon obroka.
Nikoga ne zanima ni da li jedete koru od jabuke, koja je također „natopljena“ preko svake mjere. Ni da li živite pored baznih stanica mobilnih telefona. Ni zračenje CT-a. Ali kada se Huanito Luksetić pokušava (i uspijeva) izliječiti uljem medicinskog kanabisa, onda je to slučaj za zatvor. Ajmo reći i ovako… da se i dalje bezuspješno pokušavao liječiti uobičajenim lijekovima, bio bi bolestan, ali i slobodan čovjek. Što ćete, takvi su zakoni.
