Javna je tajna da se za neke usluge na koje se dugo čeka vode i „privilegirane“ liste. Znate, naručivanje „po vezi“ nikada nije izumrlo. Jedno su liste za javnost, a drugo je stvarno stanje
Ulazak u Europsku uniju donijet će promjene i u zdravstvu. Jedna od najvažnijih je da od 1. srpnja više nećemo moći koristiti usluge privatnih medicinskih ustanova na teret HZZO-a. Posljedice toga lako se mogu predvidjeti. Pritisak na liste čekanja po državnim zdravstvenim ustanovama već sada je neizdrživ. Na njima se nalazi preko 600.000 osoba. Tako se u KBC Rijeka na prvi alergološki pregled čeka 155 dana, na pregled za glaukom 198 dana, pedijatrijskog kardiologa čekat ćete 336 dana, angiografija se čeka 226 dana, magnetska rezonancija (ovisno o lokaciji) i preko 200 dana, ultrazvuk i po godinu. Mamografija 3 mjeseca. Jednostavno, pritisak pacijenata je enorman i sustav to ne može obraditi u nekim normalnim rokovima. Generalno gledajući, čekanja su sve duža. A moglo bi biti još gore.
Kada su uveli javne liste čekanja, svi su hvalili transparentnost i uvođenje reda. Ali, brzo su se počele pokazivati slabosti. Javna je tajna da se za neke usluge na koje se dugo čeka vode i „privilegirane“ liste. Znate, naručivanje „po vezi“ nikada nije izumrlo. Jedno su liste za javnost, a drugo je stvarno stanje. Običan smrtnik je osuđen na čekanje, dok se svi privilegirani izredaju. Osim toga, lijepi broj naručenih nikada ne pristupi zakazanom pregledu, zahvatu ili dijagnostici. (Nastaje prazan hod, odnosno rupe u sustavu. Opcije su preslagivanje liste, ubacivanje „padobranaca“ ili slobodno vrijeme.) Neki zaborave, neki plate kod privatnika, a neki su se u međuvremenu još više razboljeli. Pa im više nijedo ničega. Neki, nažalost, i umru, čekajući svoj red. Znate li da se mnogo nalaza nikada ne preuzme? Ostaju zapisani u sustavu, kao mrtvo slovo na papiru.
Možda je važnije od svega pitanje zašto je glad za zdravstvenim uslugama sve veća. Kao prvo, i liječnici i pacijenti impresionirani su novom sofisticiranom opremom, pa je žele iskoristiti i kad treba i kad ne treba. Činjenica je da se danas za svaku dijagnozu potroši znatno više nego nekada. A onda je tu i psihološki utjecaj lista čekanja. Što su liste duže, pacijenti se više naručuju. Boje se da će im nešto biti uskraćeno, pa se pribilježe „za svaki slučaj“. (Slično tome, kod nestašica proizvoda na tržištu, postoji tendencija stvaranja zaliha.) Dopunsko zdravstveno osiguranje još više generira problem. Korisnici, svjesno ili nesvjesno, nastoje da dodatni uloženi novac ne ostane neiskorištena investicija. I tako postajemo sve bolesniji, sve se vrti u krug, a gubitke HZZO-a netko treba i platiti. Hoćemo li makarbiti zdraviji? Podsjetit ću vas da je smrtnost unutar populacije redovito padala tijekom štrajka liječnika. U SAD-u se troši uvjerljivo najviše na zdravstvenu zaštitu, ali je životni vijek tamo kraći nego u sredinama gdje se izdvaja nekoliko puta manje. Paradoksalno ili očekivano?
