Nekakve stranačke konvencije. Govornici u transu. Slušatelji u ekstazi. Ćevapi na roštilju. Osjeća se miris pečenja u zraku. Izbori nisu daleko... Stranačke skupove režiraju operni režiseri. Jer se, u biti, radi o jednoj te istoj stvari. A i libreto je podjednako inovativan. Refren glasi: - Oni ne valjaju ništa. - Mi smo najbolji. - Mi ćemo pobijediti. - Mi želimo služiti. Svirka podjednako loša. Neuštimani orkestri. Svirači gledaju kako će što prije završiti. I što u svemu tome ima za njih. Domjenak poslije pobjedničke premijere. Podjela priznanja. I razdjela funkcija. Dirigent ih potkupljuje. A što mu drugo preostaje? Za mizernu plaću nitko ne želi svirati. Pogodnosti su nužne. A publika? Pita li nju itko što bi ona slušala? Hmm. I taj problem treba riještiti. Ali kako? Jer, ako ih pitaju što bi slušali, oni će reći: sve osim opere! Zato ih ne smiju konzultirati. Oni su pretplatnici. A pretplatili su se rođenjem. Glasanje je njihovo pravo ali i njihova dužnost. To je teza. Eto. Kao u školi kada se djecu prisilno odvodi na dosadne kazališne seanse. Jer je to kultura. Civilizacijsko dostignuće. Samo što oni to ne razumiju. Ali prisilit ćemo mi njih da razumiju. Pa moramo imati publiku! Inače ćemo ostati bez posla!! A provlače se i nove ideje privlačenja publike. Razmatra se sljedeće: Hoće li glasati 16- godišnjaci? I to je rješenje. Ako su se ovi stariji zasitili dosadnih opera, možda bi mlađi bili zainteresirani? Iskoristimo njihovu radoznalost i dopustimo im da probaju nešto novo. Usmjerimo njihovu želju da promijene svijet. Upotrijebimo njihovu težnju da uđu u svijet odraslih. Dajmo im da glasaju! Ali, kome će ti mladi građani pokloniti svoje povjerenje? To je teško predvidjeti. Oni na vlasti očekuju da će glasati za onoga koji im je omogućio da glasaju. Ima u tome neke logike. Oporbenjaci to moraju spriječiti. Inače će neprestano gubiti. Prvo 16-godišnjaci. Pa 14-godišnjaci, 12-godišnjaci... Ima tu dosta prostora za ustupanje prava glasa. A to znači da ovi u poziciju da služe neće doći barem sljedećih 40-tak godina. A mogla bi se dogoditi i sasvim neočekivana stvar. Da mladež okrene leđa svojim dobrotvorima i glasa po svojoj vlastitoj savjesti. I onda bi premijer mogao biti Edo Maajka. Što, kad bolje razmislim i nije tako loša ideja. Samo što pretpostavljam da bi on odbio tu časnu dužnost. Pa tko želi biti sluga? Budući da je mladež tako nesigurna publika(nitko ne želi svoju opstojnost staviti u ruke teenagera) ovi na vlasti moraju osigurati i neke alternative. Pa su tako višak iz proračuna odlučili utrošiti, između ostalog, i na povećanje naknade za nezaposlene. Logika je slična. Kome će dati glas? Onima koji su im osigurali više love za isti rad. A kao dodatno osiguranje, novac se dijeli zdravstvu (da bi bolesni dali svoje povjerenje onima koji ih liječe), obrazovanju(da profesori budu zadovoljni i kažu djeci za koga da glasaju), za sudske troškove(za ovrhe po sudskim tužbama za vrijeme bivše Vlade-što znači da treba glasati za sadašnju), za otoke i zaštićeni ribolovni pojas(da smire ribare), poljoprivredu(da ušutkaju seljake), branitelje, dječje doplatke... Drugim riječima dijeli se na svim frontovima. Što znači da je svuda kritično. A vruće izborno ljeto je pred nama. Čuvajte svoje živce. Jer ovo opisano je tek zahuktavanje. Slijedi oštra borba na život i smrt onih koji nam žele služiti. Trebali bi biti zadovoljni. Ali to samo znači da ćemo gledati još mnogo loših predstava.