Uvijek mi je interesantno prvih 10 minuta nakon početka filma u kinu. Slično djeci koja na školski izlet autobusom ponesu čokoladice i slične stvari "za kasnije", a pojedu ih čim šofer upali motor, tako se i u trenucima nakon početka filma i gašenja svjetala otvaraju čipsevi, vrećice s kokicama, škartoci sa sjemenkama, kutije s čokoladicama, boce koka-kole i sličnih pića. Sve one grickalice donijete od kuće, kupljene u dućanima ili prodavaonicama ispred kina. Uglavnom, jedno sveopće šuškanje, grickanje, šumenje, krcanje, gužvanje koje traje do isteka zaliha. Tih prvih 10-minuta se u biti uopće ne gleda film, jer je sva pažnja koncentrirana na ruku u vrećici. Prava radnja (a za neke i patnja) počinje tek kada se vrećica isprazni. Onda je gledatelj, htio ne htio, suočen s radnjom na platnu. Naime, svo vrijeme dok u krilu ima nekakve grickalice ili piće, što ću u daljnjem tekstu zvati: popratni sadržaji, dakle svo vrijeme dok u krilu ima popratne sadržaje, gledatelj ima manevarskog prostora za odmak od radnje na platnu. Ukoliko ga, primjerice, neki horor plaši, a dolazi posebno šokantna scena, on će jednostavno posegnuti za čipsom, te tako dotičnu scenu omalovažiti, učiniti banalnom, strašnom i uzbudljivom poput drugog kruga Kola sreće. Naravno, strah je prividno nestao. Utopio se u čipsu. Ako je Vas u takvim situacijama strah, umjesto uobičajenog žvakanja probajte obratiti pažnju na druge kako jedu. I to je film. U čipsu se utapaju i mnoge druge mane (ako je strah od horora uopće mana…). Primjerice sram. Od osjećajnosti. Mnogi ljudi, a pogotovo macho tipovi kojima su kino, kao i sva ostala javna okupljanja samo dobra pozornica za izlaganje i prezentaciju svoje lijepo obučene i lijepo počešljane pratilje, svoju dirnutost romantičnim scenama, koje gledaju pod prisilom, manifestiraju šuškanjem čipsa. Neće valjda oni pokleknuti pod podlom igrom glumaca i "ženske" muzike. Dok njihova pratilja, kojoj su ovakve ružičaste pričice jedini izvor emocija, proživljava svaku riječ i gestu, tip mirno žvače i prisjeća se nogometne utakmice. Što je- tu je - malu treba vodit' u kino - da se iživi. To je dio muškarčevih obaveza. Kad smo već kod muškarčevih obaveza...; Nakon romantičnih scena gotovo redovito dolaze scene seksa. Kakve god bile: od provokativnih nordijskih, preko dosadnih njemačkih, do hrvatskih "siluj me u štali-glasno", uvijek su izazivale pozornost. Oni koji ih mogu gledati-šute. Oni koji ne mogu, jer je to prosto, ružno i nepristojno-jedu. U kinu se tada mogu javiti dvije različite situacije: Ili svi nepokretno šute i širom otvorenih očiju i ustiju zure u platno; ili brzo trepću i migolje, udaraju se laktovima u rebra, smijulje i žvaču. Obično ovisi o starosti populacije. Mentalnoj starosti; da ne bi netko mislio da se izvukao. Kao i kod seksa, tako i kod kina treba znati što s popratnim sadržajima nakon upotrebe. Lijepo služe dok radnja traje, no kad završi i kada se pale svjetla, ona se moraju sakriti od pogleda. Ili, ako je to nemoguće, čim prije pobjeći glavom bez obzira. Da se ne vidi sramota. Nakon paljenja svjetla na podu ostaju vrećice čipsa, prazne boce koka-kole, papirići… Ali najviše me smeta, a vjerujem i ljude koje rade u kinu, kada na podu ostane hrpa ljusaka sjemenki tikve ili kiki-rikija. Kakvi su ljudi koji to ostavljaju? Svinje. Ali nikad ih se ne uhvati na djelu. Znate zašto? Zato što uvijek prvi izađu iz kina. Tiho šmugnu tren prije odjavne špice. Da ih ne bi tko vidio sa hrpom smeća pod nogama. Smeće u mraku valjda nije smeće, pa im ne smeta. U petak u 21 h sam gledao film u kinu Croatia. I čim su se upalila svjetla, neki tip iz 8 reda se brzo digao i otišao iz dvorane kao da mu život ovisi o tome. Zainteresiran zbog naglog odlaska otišao sam do njegovog mjesta i vidio hrpu pojedenih i odbačenih ljuski. O majku mu…Ali on je već bio tko zna gdje. Obično je tako, oni koji su najviše za nešto krivi prvi žele otići sa mjesta nesreće. Na izlazu iz kina trebao bi stajati čovjek koji će išamarati prvih 5 ljudi koji izjure.