Lopatica kao ključ ramena

U podužem pismu, jedna čitateljica, inače aktivna odbojkašica stara 24 godine, opisuje svoje probleme sa ramenom, koji traju već više od dvije godine. Dijagnosticiran joj je impingement sindrom, odnosno sindrom sraza. Do sada je liječenje uključivalo klasičnu fizioterapiju, medicinske vježbe, terapiju udarnim valom, poštedu od treninga... Nažalost, svi nabrojani postupci nisu smanjili bolnost, te nije u mogućnosti trenirati, pa traži savjet. 

Impingement sindrom, ili sindrom sraza, bolni je proces na burzi i pripadajućem dijelu rotatorne manšete, a sve kao rezultat ponovljenog i učestalog “uklještenja” mekih tkiva između glavice ramena i koštanog luka iznad nje. U pravilu je uzrok takvih stanja dugotrajna aktivnost sa rukom podignutom iznad glave. Sportovi koji uključuju takve kretnje svakako su bacanje koplja i kugle, skok s motkom, odbojka, košarka, rukomet, plivanje, vaterpolo, ali i bejzbol (po kojem je ovaj sindrom i nazvan “pincher’s shoulder“). Takvo je razumijevanje vladalo mnogo desetljeća, sve dok jedan nizozemski tim okupljen oko dr. Van der List-a nije predložio nešto drugačiji pogled na uzroke sindroma sraza u ramenu.

Naime, pokreti ruke ne izvode se samo u ramenu, već zavise od mobilnosti lopatice, akromioklavikularnog zgloba, kao i spoja između ključne kosti i prsne kosti. Novela u pristupu Nizozemaca bila je u osnovi jednostavna- ako postoji kočnica na bilo kojem segmentu koji utječe na pokrete ramena pri podizanju ruke iznad glave, tada je vjerojatan razvoj bolnih sindroma u samom ramenu, najčešće upravo impingement sindroma. U tom smislu, pronalazak tih kočnica i njihovo otpuštanje trebalo bi biti glavni cilj fizioterapije u konkretnom slučaju. A najčešća kočnica upravo je lopatica, te je poticanje njenih kretnji najvažniji dio liječenja sindroma sraza.

Od kada smo uveli njihov pristup u dijagnostici i liječenju, vrijeme prosječne terapije skratili smo za gotovo polovicu, ali što je još važnije, u prilici smo pomoći i onim sportašima kojima do sada nismo mogli.