«Imam kifozu!» Gotovo slavodobitno je izjavio jedan moj pacijent nakon što je donio rendgenske snimke sa nalazima. I ma koliko ta izjava može izgledati komično svima nama u struci, ona pokazuje da prosječan laik vrlo malo zna o građi vlastitog tijela, te da na tom polju zdravstvene kulture treba još poraditi. Kralježnica ima oblik duplog slova «S», kada ju promatrate sa strane, odnosno potpuno je ravna iz perspektive sprijeda ili straga. Tako bi barem trebalo biti u većini slučajeva. U koliko ona nije ravna iz prednje ili stražnje perspektive, tada neizostavno govorimo o skoliozi, odnosno iskrivljenju. No, postranične krivine nešto su najnormalnije i silno potrebno. Naime, te krivine, u već spomenutom obliku duplog «S» u stvari omogućuju da kralježnica amortizira stres do kojeg dolazi kada hodate ili pak trčite, vrlo slično opruzi. Kako bi smo znali točno o čemu govorimo, anatomija je dala imena tim krivinama. Tako je krivina vrata izbočena malo prema naprijed, pa se zove vratna lordoza. Grudna krivina je izbočena prema natrag, pa joj je ime torakalna (ili grudna) kifoza, dok je krivina u križima ponovo prema naprijed, pa ju također zovemo lordozom, ovog puta slabinskom ili lumbalnom. Te dvije lordoze i jedna kifoza čine duplo «S» kralježnice. Tako je kod većine ljudi. Ponekad, poradi jednog ili cijelog niza razloga dolazi do izravnanja jedne ili svih prirodnih krivina, što nazivamo aplanacijom. Ili u drugoj krajnosti, može doći do pojačanja iskrivljenja. Niti jedno od tih stanja ne znači nužno bolest ili oboljenje, no može predstavljati riziko faktor za njihov nastatnak. Tako nije rijetkost da u podlozi glavobolje ili vrtoglavica uzrokovanih smetnjom u cirkulaciji vratnih arterija imamo i aplaniranu vratnu lordozu. Ili kod kroničnih križobolja aplaniranu lumbalnu lordozu. Ili pak kod ljudi koji pate od bolova u predjelu lopatica pojačanu grudnu kifozu. To objašnjavamo na način da kada je smjer sila kroz samo kralježnicu drugačiji od poželjnog, dolazi do preopterećenja na nivou hrskavica i izlazišta živaca, te se tako i izazivaju bolna stanja. Poseban problem u liječenju tih stanja jest činjenica da ne postoje postupci kojima bismo samu kralježnicu vratili u oblik koji smatramo poželjnim. Kako do kraja nisu razjašnjeni niti procesi što dovode do njenog iskrivljenja, danas o njima možemo tek nagađati. Tako je u jednom dijelu odgovorna genetska predispozicija, u drugom način života (posebno sjedelački s manjkom fizičke aktivnosti), te u trećem degenerativni procesi koji se javljaju sa starenjem. Ako je sve to tako, što preostaje? Mnoga su istraživanja na tom polju pokazala da je odgovor u adekvatnom i redovitom vježbanju sa dva osnovna cilja- povećanjem snage mišića koji okružuju kralježnicu, te poboljšnjem fleksibilnosti same kralježnice. Na taj način, jedan dio stresa uzrokovanog neadekvatnim smjerom sila kroz koštane i hrskavične segmente na sebe preuzimaju mišići, smanjujući tako mikrotraume, te uklanjajući uzroke preopterećenja. Efekti tako usmjerene tjelovježbe tim su bolji ako se ona započne što ranije, čak i prije no što prvi bolovi pokažu da nešto nije kako valja. Sve u svemu izravnanja ili pojačanja prirodnih krivina kralježnice, kao niti blaže skolioze nisu i ne mogu biti bolesti same po sebi. One su prije riziko faktori za njihov nastanak. Većinu tih riziko faktora možemo ublažiti nečim tako jednostavnim kao što je redovita fizička aktivnost.