Naoko, država brine za nas i neće dopustiti da nam hrana stvori bilo kakvu štetu. Privid sigurnosti zapravo je vrlo opasan i navodi na krive zaključke
Poremećeni lanci opskrbe za vrijeme epidemije opet su aktualizirali ono staro, istrošeno pitanje: Ima li na našoj planeti dovoljno hrane za sve stanovnike? Ili neki moraju gladovati, kako bi drugi bili siti? Odgovor će vas možda i iznenaditi: Na Zemlji ima svega i više nego dovoljno. Kada bi se sve samo malo ravnomjernije rasporedilo, svi bi bili siti. I još bi bilo debelog viška. E, sada, trebamo li biti zadovoljni tek pukom činjenicom da živimo na dijelu planete gdje gladi nema? (Debljina je nacionalni problem.) Ili bi se, u takvoj situaciji, itekako trebali koncentrirati na kvalitetu unijetog u probavni sustav?
Dakle, nekoliko riječi o kvaliteti. Po mnogočemu rastezljiv pojam. Mnogi će reći da je ono što nam se nudi sve redom kvalitetno, jer prolazi vrlo rigorozne kontrole. Na rok trajanja itekako se pazi, a na svakom proizvodu je šuma informacija (iz godine u godinu sve veća) o sastavu, potencijalnim alergenima, kalorijskoj vrijednosti i još puno toga. Naoko, država brine za nas i neće dopustiti da nam hrana stvori bilo kakvu štetu. Privid sigurnosti zapravo je vrlo opasan i navodi na krive zaključke.
Sve ono što dolazi do dućana trebalo bi biti provjereno i zdravstveno ispravno. Nikako ne smije biti pokvareno. Znači, hrana iz dućana ne smije vas ubiti ili stvoriti ozbiljnije zdravstvene probleme ubrzo nakon konzumacije, uvažavajući i sva eventualna dijetalna ograničenja koja vam je liječnik propisao.
Ali, na sve dugoročne posljedice morate misliti sami. Taj aspekt sigurnosti vješto vam prešućuju. Tu mislim da su konzervansi, boje, pojačivači okusa i drugi dodaci vjerojatno u dozvoljenim okvirima, ali to ne znači da su bezopasni. Laboratorijske životinje od toga itekako ugibaju – odmah ili s agresivnim rakom malo kasnije. Više takvih malih količina vremenom čini veliku, koja se spremno gomila u krvnim žilama, mozgu, jetri, crijevima i drugim organima. Tijelo to pohranjuje, ali teško izbacuje. Ili ne može izbaciti dovoljno brzo. Bolest će se pojaviti kada se „spremnici“ takvog otpada napune. Prvo lakša, ali vremenom sve učestalija i sve teža. Pribrojite više nego dokazanu štetnost raznih zaslađivača (tu mislim na bijeli i smeđi šećer, glukozno-fruktozni sirup i nebrojene oblike umjetnih zaslađivača), većine ulja, pekarskih proizvoda, mlijeka, salama i sl. Dobit ćete recept za kronične i druge bolesti uz šaku lijekova za golo preživljavanje. Ako uspije.
Sprega prehrambene industrije i farmacije uvijek je bila izvrsna. Zamka je u tome što se pesticidi upotrebljavaju zato da proizvod bolje izgleda (u protivnom ga možda ne bi kupili), a aditivi da bude boljeg okusa ili da se teže kvari. Recimo, kruh, salama ili napolitanke imali bi inače daleko gora svojstva i okus. A mi volimo da nam je sve jako fino. Pašta bolonjez, pohane šnicle, hrenovke, paštete, kremšnite i cola. Je li vam važnija hrana ili zdravlje? Opijenost šećerom uz ulaznicu za rak?
Životinje koje žive u divljini (i koje ne hrani čovjek) neusporedivo se manje razbolijevaju, a i zubi su im obično sačuvani do duboke starosti (iako ih ne peru). Jedu hranu, koja im je prirodno namijenjena. Bez dodataka. Ako se pitate što je nama prirodno namijenjeno, pokušajte neko vrijeme samo sa sirovim voćem i povrćem, uz dodatak malo badema, lješnjaka i oraha. Netko je rekao da je živa hrana melem za tijelo i eliksir za bolest. Možda i više od toga.
