Još u vrijeme otkrića magnetne sile, vjerovalo se da ta nevidljiva energija ima neko ljekovito svojstvo. Pokušaji njena iskorištavanja u terapijske svrhe kretali su se od postavljanja jednostavnih stalnih magneta na oboljele dijelove tijela, pa sve do postavljanja cijelog tijela u jedno veliko konstantno magnetno polje. Već su tada zabilježeni prvi slučajevi izlječenja i poboljšanja stanja kod bolesti kod kojih se to nikako ne bi moglo očekivati. No, problem je bio placebo, odnosno sposobnost tijela za samoizlječenje ako je bolesnik uvjeren da mu jedan način liječenja uistinu pomaže. Na taj je način u 18. stoljeću Mesmer uvelike kompromitirao magnetizam (u ovom slučaju elektromagnetizam) kao terapiju svojim “čudesnim” izlječenjima koje je izvodio u Parizu i Beču. Tek kasnije, razvojem elektrotehnike i elektronike dobili smo aparate koji su mogli proizvoditi magnetno polje one jakosti koju smo željeli i tek tada moglo se adekvatno ispitati značenje i učinak magnetnih valova na metabolizam, fiziologiju i uopće liječenje određenih bolesti. Pulsno magnetsko polje (koje se danas upotrebljava u liječenju) djeluje prije svega na staničnu membranu i elekrolite u njoj. Pojednostavljeno govoreći, pod magnetnim valovima povećava se propusnost stanične membrane, ubrzava se njen metabolizam, poboljšava se stvaranje molekula odgovornih za energiju i snagu, te se ubrzava odvoz “smeća” iz same stanice. Sve to pospješuje oporavak tkiva napadnutog nekom bolešću. No, sve te efekte uzrokuje pulsno magnetno polje, dakle izvor koji je sposoban vrlo brzo uspostavljati i prekidati magnetizam. Jedino tada se događaju “valovi” i struja na stanicama tkiva koji i jesu cilj cijelog liječenja. Stalni, konstantni ili prirodni magneti (poput onog u kompasu) nemaju tu sposobnost, te iako se danas govori i o pozitivnom utjecaju stalnog magnetnog polja na neka oboljenja, ono nije do kraja dokazano. S obzirom na djelovanje, magnet silno često upotrebljavamo kod lomova kostiju, za brže cijeljenje, isto kao i kod ozljeda mišića, tetiva, ligamenata i hrsavice, te u postoperativnom oporavku. Reumatološka oboljenja sasvim dobro reagiraju na primjenu magnetoterapije, te stanja u starijoj populaciji, poput slabosti kod kroničnih bolesti, prostatitisa i klimakteričnih tegoba. Ali, terapija ne bi bila terapija, a da se u nekom svom dijelu ne shvati barem malo pogrešno. Tako sve češće viđam ljude kako po gradu šeću sa sasvim malim magnetima pričvrščenim flasterima na kožu. Kažu da su to posebna mjesta, nekakve točke, te nekakvi posebni magneti. O.K. Može biti. Možda s vremenom znanost otkrije i ljekovitost takvog pristupa. Do tada, to su samo dijelovi tradicionalne medicine, koji imaju malu ili nikakvu praktičnu vrijednost. Jer ako i prihvatimo da je statistika dobar način za prikazivanje loših činjenica, ipak je jedino što imamo za dokazivanje efikasnosti nekog postupka liječenja. Još neke zablude glede magneta dobro su iskorištene u propagandne svrhe. Niste li i vi svjedoci (ili čak i korisnici) raznih jastuka sa magnetima za “bolje spavanje”, uložaka za obuću sa magnetima “za bolje hodanje”, steznika za kičmu sa magnetima “za bolje pokretanje”. Možda izmisle i kapu sa magnetima za bolje razmišljanje i koncentraciju. Stvarno nije loša ideja, još ako se patentira, dobro izreklamira i agresivno prodaje, Dat će svom izumitelju više nego pristojan izvor prihoda. No, ne nasjedajte na svakakve bedastoće. Magnetno polje ima neka pozitivna svojstva koja u medicini obilato koristimo. Jedna od najboljih dijagnostičkih pretraga za unutarnje organe radi na principu magnetne rezonance. Sva ostala priča o magnetima više spada u basne, no u nekakvo liječenje ili “poboljšanje”.