U gradu ... sreo sam grupu glumaca koji su te večeri trebali igrati na gradskom kazališnom festivalu. Gladan ja, gladni oni. Pizzerija u blizini. Nakon što smo se ugodno smjestili i naručili svoje srednje miješane započeli smo razgovore o...svačemu. No, razgovor je ubrzo bio prekinut. Za stol je prišlo dvoje ljudi. Hajdemo ih nazvati ljudima. Muškarac i žena, tako, pedesetih godina. Nisu još izustili ni riječ, a već sam pogodio odakle dolaze. Iz gradskog odjela za kulturu. Kako znam? To se jednostavno vidi na njima. Jeftina odjeća koja podsjeća na skupu i šarena šminka koja podsjeća na otmjenu ili, u slučaju kulture: "otkačenu". Izgledaju kao da se trude izgledati drugačije od "ostalog naroda". Zato jer da su oni...važni. Recimo, "Pročelnik za kulturu." Dobro zvuči? Važno? Uzvišeno? Ali ustvari...dobro znaju da su potpuno beznačajni. To se vidi na njima. U očima. Malenost u očima. Da bi pokrili tu očitu kontradikciju između onoga što bi trebali predstavljati i toga što jesu, grade ulogu: imitiraju nekoga tko zbilja zna što radi i siguran je u to. Na lica zakvače izraze ozbiljnosti i odgovornosti. Čak i lagane nervoze. I ukoče tijelo. Najveći glupani s tom opremom izgledaju, hm, vjerodostojno. Pogledajte naše političare. Sve je to ista sorta. Ali, ima i kvaka. Kao nekakve javne ličnosti, ti ljudi moraju ostavljati i dojam simpatičnosti. Težak zadatak, pogotovo za one koji nemaju ništa od toga. Zbog toga kradu još jedno vanjsko obilježje-smiješak. Na cijeli svoju ulogu ozbiljnosti zalijepe još i završni detalj: veliki, lijepi, umjetni osmijeh. Osmijeh koji se od česte zloupotrebe zaglavio i više se uopće ne da odlijepiti. (Po osmijehu vidite koliko je netko dugo u službi. Oni sa jako dugim stažem su gotovo nakazni.) Eto, po gore navedenom sam prepoznao tko nam se približavao. Dvoje ukočenih figura sa zaglavljenim osmjesima. Gradski birokrati. Počeli su igrati scenu: obraćanje gostujućim umjetnicima. (Zahtijevan posao-glumiti pred glumcima.) Naravno, nisu se predstavili, jer, oni uvijek misle da svi znaju kako se zovu. Slušajte ih: - Dobar dan. - Drago nam je što su ste u našem gradu. - Predstava koju ste igrali bila je...predivna. - Priznajem, nikada nisam toliko uživala. - Bilo bi nam stvarno drago da nas posjetite još koji put. - Odlični ste bili, doista. He. Onda su klimali i smiješili se. Gospođa je bila posebno očarana kostimima i suptilnošću glume te je pogledom gladila svakog glumca ponaosob. Čak sam i ja bio pohvaljen. A gospodin, gospodin je ipak držao mušku distancu i zahvalio se samo glavnome glumcu na dobro obavljenom poslu, nazvavši ga pritom nekim potpuno mu stranim imenom. Nakon početne zbunjenosti dečko je odlučio raščistiti stvar. - Hvala vam, doista vam hvala na pohvalama, ali, očito je došlo do neke zabune. Naime, mi u vašem gradu igramo tek...večeras....Hm, hoćete malo pizze? Nekoliko divnih sekundi su tupo gledali preda se, ne znajući što bi, da bi odmah zatim napravili ono što jedino i znaju-odigrali su sve ispočetka: - Ah....ah....Ha, ha, ha. Pa dobro, onda ćete večeras biti dobri. Ali ipak - Dobar dan. Drago nam je što ste u našem gradu. Predstava koju ćete igrati bit će... predivna. Vjerujem da ćemo uživati. Bilo bi nam stvarno drago da nas posjetite još koji put. Bit ćete odlični, doista. He. Još su neko vrijeme klimali i smiješili se. A onda su se ponosni vratili u službene prostorije grada. I nazdravili uspjehu! U jednom času uspjeli su odraditi dva posla-pozdraviti jučerašnje glumce i dočekati današnje. Što ti je umijeće! He.