Jednom davno, jedan je moj kolega rekao da dok je nogometaša rekreativaca, mi ćemo fizioterapeuti imati dovoljno posla. Možda šala jest gruba, možda je i neslana, ali sjajno oslikava stvarno stanje stvari. U većini životnih situacija u kojima očekujemo opasnosti, nastojimo se na neki način dodatno zaštititi. Tako pri odlasku na skijanje kupujemo pancerice. Pri ulasku u automobil vežemo pojas. Pri sunčanju nanosimo zaštitne kreme, ili sjedimo u hladu. No kad se ekipa dogovori za nogomet i netko donese loptu, sve mjere predostrožnosti zaborave se u hipu. Posljedice su neizbježne i ozljede bivaju vrlo česte, od onih manjih poput istegnuća mišića i uganuća skočnog zgloba, pa sve do onih teških, kao što su puknuća tetiva ili ligamentarna,te hrskavična oštećenja, naročito u koljenu. Sam nogomet, bio on mali ili veliki, iznimno je zahtjevna fizička aktivnost koja dovodi tijelo do njegovih krajnjih mogućnosti. Kombinacija laganog trčanja sa naglim ubrzanjima i promjenama pravca izrazito pranapreže tetive i njihove pripoje za kosti. Sile koje se javljaju na razini zglobova višestruko su veće od onih tijekom brzog hodanja. I kao da već i to nije dovoljno, sam je nogomet kontaktni sport, što će reći da je sraz dvoje igrača u borbi za loptu neizbježan. Da je barem tu negdje sudac koji će odrediti kada jest, a kada nije faul, nego se u uobičajenom okruženju sam rekreativni nogomet pretvara više u varijantu ragbija, gdje se onaj koji zove faul smatra slabićem. U konačnici, a pri sretnom završetku, sve prolazi sa nekoliko modrica. U sve češćim nesretnim krajevima, ozlijeđeni je prisiljen na dugo i ne baš uvijek ugodno liječenje. Za dodatnu usporedbu, sile koje tijelo podnosi pri nogometu u odnosu na svakodnevne aktivnosti razlikuju se koliko gradska vožnja u VW Polo, u odnosu na Šumaherovo jurcanje u Ferarijevom bolidu po Monaku. Mislite li da bi Polo podnio ono što podnosi bolid? Teško. Čak i kad bi ga Šumi vozio. Zbog svega toga, za nogomet se valja pripremiti. Idealno bi bilo redovito lagano trenirati, pa da sam nogomet bude dio tog treninga. Osim toga valjalo bi se kratko zagrijati i razgibati sve zglobove prije početka jurcanja za loptom. Po završetku utakmice neizostavno bi trebalo istegnuti prenapregnute mišiće i tetive (ispijanje piva poslije tekme ne spada u istezanje). Čak se i tada tek smanjuje mogućnost ozljeda, koje se poradi kontaktne prirode nogometa nikada ne mogu do kraja isključiti. No i to smanjenje rizika vrijedi uloženog truda. Tijekom ožujka, na liječenju samo u Scipionu novoozlijeđenih nogometaša rekreativaca bilo je 8. Od toga njih 2 sa istegnućem mišića, 1 sa distorzijom skočnog zgloba, 1 sa oštećenim meniskusom, 1 sa upaljenom ahilovom tetivom, 2 sa oštećenjem ligamenata koljena, te 1 sa akutnom križoboljom. Na sreću, svi osim jednog prošli su bez operativnog zahvata, no bilo je i drugačijih mjesečnih statistika u kojima je nekolicina nogometaša završavala direktno na ortopedskom operacionom stolu. Prosječno liječenje kod ovih 8 junaka trajalo je 20 dana (s tim da ono operiranom nesretniku nije još završilo). Statistički, šanse da se ozlijedite na nogometu veće su od onih da doživite saobraćajnu nesreću pretrčavajući autocestu. To ne znači da treba odustati od rekreativnog bavljenja sportom, u ovom slučaju nogometom, naprotiv. To samo znači da je oprez i barem minimalni napor uložen u prevenciju ozljeda nužan. U protivnom, šanse da se više družite sa ortopedima i fizioterapeutima, no sa nogometnom loptom, vrlo su velike.