Kao što sam već više puta pisao na ovim stranicama, posljednjih se godina sve više djece uključuje u vanškolske sportske aktivnosti. S jedne strane potaknuti sportskim uspjesima hrvatskih sportaša, kojih nije malo, a s druge strane prestrašeni stalnim porastom narkomanije, te drugih vidova asocijalnog ponašanja, roditelji često vide sportsko okruženje kao najbolju sredinu ra razvoj svojeg djeteta, Dodamo li tome i rastuću svijest o pozitivnoj ulozi sporta u rastu i fizičkom razvoju, dobit ćemo jasnu sliku o razlozima sve većeg broja djece obuhvaćene sportskim aktivnostima. No, i ovdje postoje problemi koji se na početku ne vide, a tek kasnije kada eskaliraju, postajemo ih svjesni. Naime, kako djeca rastu i pokazuju sve više interesa i talenta za sport kojim se bave, tako i intenzitet fizičkog opterećenja raste. Ono što je na početku bilo tri puta tjedno, kasnije biva pet ili više, a trening od jednog sata produžuje se na sat i pol ili duže. Nije rijetkost da se ritam treniranja proširi i na dva puta dnevno. Uzmemo li u obzir i natjecanja, koja se obično događaju vikendom, vidjet ćemo da je ukupno fizičko opterećenje nerijetko u razini nogometnih, teniskih ili nekih drugih profesionalaca, s tim da naši klinci još moraju završiti i sve ostale obaveze, pogotovo one školske. No, dobro. Nije im loše zokupiti pažnju, reći ćete i biti u pravu. No, opasnost nije u manjku slobodnog vremena, već u opasnosti od ozljeđivanja. Moram, nažalost, reći da je sustav treniranja jednog dijela mladih neadekvatan u svojim temeljima. Nedostatak primarnih dijelova treninga poput zagrijavanja, razgibavanja, te istezanja generira i do 70% ozljeda u toj dobi, a to su osnove koje mladi sportaš treba usvojiti upravo tada. Zatim, nedostatak stručne osobe koja bi pregledavala i liječila ozljede u samom klubu rezultira stanjem u kojem se zanemaruju male i početne ozljede, te se pomoć traži tek onda kada nije moguć ne samo trening, nego i svakodnevne aktivnosti. Neka od te djece nisu obuhvaćena niti preventivnim pregledima kod specijaliste sportske medicine, a i kada jesu, većini je neugodno reći kada ih nešto boli ili ako imaju kakve smetnje. I nije za takvo stanje uvijek dobro kriviti trenera ili klub. Treneri su prečesto u pravu kada ističu da nema dovoljno novaca i za osnovno funkcioniranje kluba, te da su grupe djece s kojima rade prevelike. To opet dovodi roditelje u situaciju da moraju obratiti posebnu pažnju na svoje mališane specijalno onda kad treniraju često i puno. Za takve tek dva osnovna savjeta. Iz svoje fizioterapeutske perspektive moram reći da je najvažnije spriječiti ozljede kod djece koja se intenzivno bave sportom. Ta se prevencija radi na dva nivoa. Prvi je sam trening. Ako vrijeme i organizacija treninga ne dozvoljavaju zagrijavanje i razgibavanje prije, a istezanje poslije, valja klince uputiti da to rade sami. To je ponekad teško postići, ali se cijeli trud uvijek isplati. Svi su ti postupci usmjereni na smanjivanje stresa koji trening uzrokuje mladom tijelu i na taj način smanjuju mogućnost pojave ozljeda. Ako vremena za to nema na treningu, potražite pomoć drugog trenera ili sportskog fizioterapeuta. Drugi dio prevencije ozljeda svakako je brza reakcija na djetetove pritužbe na bolove, ma kako oni mali bili. Toplo vam preporučujem da ih ne ostavljate da prođu sami, ma kako oni mali bili. Ta početna bolna stanja u stvari su signalne lampice koje upućuju da nešto nije kako valja, a što točno nije u redu, otkrit će liječnik ili fizioterapeut, te u samom startu zaustaviti proces i tako omogućiti mladom sportašu brz povratak na sportski teren.