Znamo da je kisik vitalan za život. S druge strane, uloga manjka kisika u razvoju bolesti često je minorizirana. No, dvostruki dobitnik Nobelove nagrade Otto Warburg rekao je: «RAK IMA MNOŠTVO SEKUNDARNIH UZROKA, ALI SAMO JEDAN JE PRIMARNI – MANJAK KISIKA NA STANIČNOM NIVOU.» Odnosno, kada stanice ne mogu dobiti dovoljno kisika, dolazi do šećerne fermentacije i stvaranja toksičnog okruženja, što je IDEALNA PODLOGA ZA STVARANJE STANICA RAKA. (Sve uz izdašnu pomoć virusa, bakterija i parazita.) One ne mogu opstati u staništu s puno kisika. Ljudsko tijelo pruža utočište mnoštvu bakterija. Kako onim korisnim (npr. bifidobacterium), tako i onim štetnim (npr. escherichia coli). Kada zasićenost stanica kisikom padne ispod 60%, štetne bakterije preuzimaju primat. Ako ovakva situacija postane kronična, CIJELI SPEKTAR BOLESTI MOŽE SE POJAVITI. Uključno i rak. Možda je sve to bio sasvim dovoljan motiv za pokušaj liječenja raka bio-oksidativnim terapijama. Većinom se koriste ozon i hidrogen peroksid. U prirodi, ozon se stvara u atmosferi pod utjecajem ultraljubičastog zračenja, ali i tijekom grmljavinskih oluja. Komercijalno, proizvodi se u ozonskim generatorima. Preko 1000 gradova koristi ozon umjesto klora za dezinficiranje pitke vode. Upotrebljava se i za pročišćavanje zagađenih jezera i rijeka. I to BEZ UBIJANJA POSTOJEĆEG ŽIVOTINJSKOG SVIJETA I BEZ KEMIJSKIH OSTATAKA. Nasuprot tome, znamo da je klor izuzetno otrovan. Još prije 90 godina ozon se koristio za tretman ratnih ozljeda, a kasnije i za Crohnovu bolest, ulcerativni kolitis i rak. U zadnje vrijeme i za AIDS. Metode upotrebe variraju, od obogaćene vode, inhalacija i injekcija, pa i do nekih vrlo sofisticiranih metoda. Jedna od njih je uzimanje pacijentove krvi, njeno obogaćivanje i vraćanje u tijelo. Samo u Europi, neki od oblika ozonske terapije prakticira se na VIŠE OD 15.000 LOKACIJA. Hidrogen perksid razlikuje se od vode po jednom atomu kisika više. To je bezbojna tekućina, uključena u sve esencijalne životne procese. Između ostalog, stvara se i u ljudskom tijelu i PREDSTAVLJA PRVU LINIJU OBRANE PROTIV BAKTERIJA, VIRUSA I PARAZITA. Ključni čimbenik je onaj drugi atom kisika, koji se lako oslobađa iz spoja i «razblažuje» toksično okruženje. Izgleda vrlo jednostavno, a zapravo je genijalno. U okviru jedne studije, izabrali su 190 oboljelih od raka, kojima konvencionalna medicina više nije mogla pomoći. Očekivanja su bila da će godinu dana preživjeti njih manje od 10%. No, nakon tretmana hidrogen peroksidom 3 GODINE JE PREŽIVJELO POLA PACIJENATA. (Ponavljam, u pitanju su terminalni slučajevi.) Izgleda da kombiniranje s visokim dozama vitamina C omogućava još bolje rezultate. Zato što vitamin C djeluje poput metle u uklanjanju otrovnih nus-produkata raka iz tijela. U bolnici Santa Monica u Meksiku navode: «Većina naših pacijenata, kod kojih koristimo intravenozni hidrogen peroksid, MOŽE RAČUNATI NA POTPUNO IZLJEČENJE.» Ovakve optimističke vijesti su sasvim logične, ako znamo da TERAPIJA KISIKOM STIMULIRA PRODUKCIJU LEUKOCITA, koji su neophodni za saniranje infekcija. Uz to, intenzivira se i stvaranje interferona, koji se i inače koristi u borbi protiv raka. Najvažniji faktori, koji utječu na manjak kisika u našim tijelima, su devitalizirana hrana, nedostatak fizičke aktivnosti i zagađen zrak. Količina kisika u zraku uobičajno je od 19 do 21%, ali u nekim zagađenijim gradovima zna se spustiti i na 15%. Ne znam, možda ćemo uskoro svi morati provoditi optimalizaciju stanja dnevnim injekcijama. U protivnom, neki će se ugušiti u kašlju, a druge će prije ili kasnije izjesti rak. Sljedeći put: Coleyevi toksini i još ponešto